ondje gdje hodnici pričaju priče
gdje su leđa puna rana
prebučno je
ondje gdje su moje misli
ručni rad
i gesta od srca
prebučno je
prolazim starim mjestima
okrznuvši sasvim slučajno neke živote
ali ne znam kako pripadati
prebučno je
ondje gdje su stara prijateljstva
gdje čekam poznati smijeh
sve neki novi životi
s vještim novim likovima
a ja nemam elana da se guram
prebučno je
nije to više moj život, vidi se
a nekoć su sve ulice
malog mog grada meni pjevale
nisu tu više moji ljudi
prebučno je
zovu i zovu i zovu me
kad dolaziš pitaju
nedostaješ pišu mi
nema te plaču svi
a sklizak mi teren prostiru te suze
kad si pokušavam pronaći neki prikladan lik
staviti svoju glinenu masku
da budem ista kao prije
prebučno je
dok svi odlaze svojim kućama
mene podsjećaju na to da sam obični promatrač
i da živim samo sve te tuđe priče
prebučno je
od silnoga truda
da dobro izvedem svoj igrokaz
prljavo mi lice i publika teretna
a pljeskanje – prebučno je
odavno volim samo mirne luke
malo riječi s mnogo smisla
kavu u lijepoj šalici
i razgovor s nekim
tko ne čeka samo svoj red da govori
prebučno je
gdje ti je mladost odavno me pitaju
a duh moj stao na sjenku i stanuje
pun ponosa i posvete
prpošan i nestvaran
ne podnosi nemir
ni nove ispraznosti
svijet njihov bezlični
pusta ta nadmetanja
glasne priče njihove
prebučno je
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.