Na proljetnom suncu
Primamljive, ali varljive nade,
Opijena zelenom čarolijom Odre
Koja joj je donijela miris brkova somova
Što drijemaju u dubokom mulju,
Ona se, ona se samo... kupa...
Kao besramna, prelijepa
Naga ljepotica
I srebri
Kao najljepši i najsjajniji lančić
Na vratu prekrasne gospođe
Raštrkane, rasute kose
I uživa,
Baš uživa u tome.
I prkosi.
I polako teče,
Teče
I svima govori:
Hoće mi se, može mi se,
Što mi možete?!
Tekla sam prije,
Tečem sada
I sutra ću tuda teći
Kroz ovaj grad
Što Sisak ga zovu!
Čuje se zvuk meljave mlina vremena,
Sudaraju se mačevi i koplja
Nekih drevnih ljudi
Što su se pogibeljno borili
Za taj prekrasni komad zemlje
Koji liči na tortu prelivenu
Ljepotom ljubavi
I ljubavlju ljepote.
Matoš se nalakćeno sunča
I upija prve jače sunčeve zrake,
Skuplja snagu
Za Dan poezije
I prvi dan proljeća.
A Slavo,
Stari profesor ne vjeruje očima
Što niče na mjestu
Bivšeg Doma JNA,
Doma sindikata,
Na mjestu omiljenog kafića „Loyd”
U koji je zalazio svakog dana.
I Veberove vrane zašutjele su pred
Ljepotom Kupe.
A Kupa srebri
Kao svako srebro koje se
Godinama glanca.
Što bi Sisak bio bez svoje ljepotice,
Bez svoje Kupe?
Bio bi samo srednjoeuropska varoš
Bez srca i duše!
Samo Kupa.
Bilo gdje.
A ona je pak sisačka Kupa
Koja se srebri, inati, ljubi obale.
I mirno, sretno teče
Kroz centar grada
Prema Starom mostu
I ušću,
Mlada, lijepa,
Poželjna, premila,
na proljetnom suncu se kupa.
I srebri, srebri, srebri...
I teče, teče, teče...
U zagrljaj starijoj sestri Savi,
I obje na ušću posrebre,
Spojene ljubavlju
Što Sisak se zove...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.