Vid Jeraj: Za nacionalni identitet najgori su propisani sadržaji

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U doba kada propadanje medija i brisanje njihovih tragova postaje jedini kontinuitet hrvatske kulture, Vid Jeraj zadivljuje kontinuitetom svog 20-godišnjeg kritičarskog rada. Kao multimedijalac, multitalent, multiinstrumentalist i poliglot, Vid Jeraj strastveno prati, regionalnu kulturnu i medijsku scenu, zaviruje preko granica, piše kritike, vodi tribine i svira saksofon i klarinet na koncertima improv jazza. Dva desetljeća svog kritičarskog staža Jeraj je ove godine ukoričio u zbirku eseja „Šira slika“, koja obuhvaća eseje i kritike objavljivane u medijima u Hrvatskoj i Sloveniji. Svojedobno aktualne, ukoričene Jerajeve kritike danas se čitaju kao kulturna kronika, što je tipično za kritiku i esejistiku, no jedinstvena je osobina našeg vremena da, s obzirom na nisku čitanost koja se i dalje strmoglavljuje, čak i knjiga objavljena u skromnoj nakladi može značajno povećati prisutnost kritike i esejistike u našem medijskom prostoru. 

S Vidom Jerajem razgovaramo o naslovnici knjige na kojoj je zgrada „Vjesnika“ pred rušenje, o kontinuitetu kritičarskog rada u medijskom diskontinuitetu, o uredniku Željku Porobiji te o kritikama aktualnih fenomena koje je uvrstio u knjigu i o perspektivama filmske, glazbene i književne kritike. 

Na naslovnici zbirke eseja i kritika „Šira slika“ je fotografija nebodera Vjesnika prije rušenja. Kakvu poruku šalje neboder Vjesnika? Pretpostavljate li da bi kritičkom mišljenju i kritici u Hrvatskoj bilo bolje da je Vjesnikov neboder „ostao živ“? 

Monolit sa Zagrebačke avenije podsjetnik je na Art Deco strukturu modernizma, kao i ophodnju medija s arhitekturom. U svjetlu afere s otpadom u Lici, u gradskom je imaginariju poprimio još veći značaj – onaj uskličnika na zatiranje simboličkog mjesta u prostoru. 

„Šira slika“ obuhvaća eseje i kritike koje ste objavljivali unazad dvadeset godina u raznim medijima, od Trećeg programa Hrvatskog radija do Zareza, Klika i Novosti. Kako ste održali kritičarski i spisateljski kontinuitet u tom razdoblju? Kako hrvatska kritika i kritičari održavaju kontinuitet u uvjetima medijskog diskontinuiteta? 

„Širu sliku“ objavio sam stoga što sam kao glazbeni kritičar javnost htio upoznati sa svojim tekstovima izvan sfere pisanja i glazbi, onima koji su flukturirali virtualnijim poljima medijskog prostora, odnosno onima na zalazu, kao što je u radijskom mediju emisija „Bibliovizor“ svojevrsni virtualni blizanac medijske kuće “Vjesnik“. Kontinuitet sam održao zahvaljujući kvaliteti i svom imenu i prezimenu kao jamcu za tematiku ljudskih prava u umjetnosti u užem smislu. Literatura u koju sam zahvatio pretpostavljam da spada u obaveznu lektiru svih priča, kava i pića koja su ogrnula moj život u vrijeme dok sam slušao glazbu po kojoj me poznaje šira publika. Ukratko, kritike i eseji predstavljaju moju Vidopediju, metafiziku i ontologiju. 

Kako je zapazio urednik Željko Porobija, u esejima i kritikama demonstrirate širok raspon interesa, od izložbe „Gdje su nestale tvornice“, preko književnosti do jazza, za koje nema mjesta u mainstream medijima. Gdje je kod nas publika za takve sadržaje? Budući da, osim hrvatske, pratite i kulturne scene Slovenije, Austrije i Srbije, oko kojih se medija u tim zemljama okuplja publika zahtjevnijih i širih interesa? 

Velika mi je čast što je urednik upravo Željko Porobija, heretik na svoju stranu kao i ja, čije djelo objedinjuje navedeni medijski prostor. A Hrvatska je, radi svoje geopolitičke orijentacije, svedena samo na Zagreb, dok Srbija i Slovenija nisu samo Beograd i Ljubljana. Shodno tome, snalazimo se kako znamo. 

U svojim esejima i kritikama osvijetlili ste kulturni kontekst i ukazali na pojave kojima danas svjedočimo, kao u kritici knjige „Doktrina šoka“ Naomi Klein pod naslovom „Superhiku su sada odriješene ruke“ iz 2008. Tada ste pisali da je kritika liberalizma aktualna na filozofskoj ljevici, koja ipak ne može ponuditi jasniju alternativu. Što se dogodilo u međuvremenu – je li filozofska ljevica formulirala konkretnije ideje za obuzdavanje „feudalnog ustroja budućnosti“? Kako se filozofska ljevica drži kod nas? 

Mislim da je danas ljevici najveći neprijatelj malograđansko pomodarstvo, dok stanje na desnici ne pratim. Zašto? Svakog puta kad sam pokušao, posjetiti neku tribinu ili pak pratiti neki medij liberala, šokiralo me koliko je ljevice zauzvrat zadrigla u čuvanje svojih pozicija. Do te mjere da me ono što sam u svojim nišama samokritički smatrao mirkokozmosom, uvelike zaprepastilo... U svom tekstu skrećem pažnju da je „Doktrina šoka“ kao naslov nepotreban, budući da u hrvatskom jeziku otprije postoji sintagma „šok terapija“, ali usprkos izdašnim kritikama sa svih strana, koje po svome žanru i zaslužuje, Klein je pružila najbolji portret neoliberalizma u kategoriji.  

U kritici filma „Svadba“ zapazili ste polariziranje hrvatske kinematografije u kojoj muškarci režiraju romantične komedije, dok redateljice snimaju tvrdo kuhane filmove. Koji su razlozi takve pojave? Ima li ta podjela veze s aktualnim književnim polemikama pod egidom „Ne čitaš žene“? 

Ovo tragično loše ostvarenje ponajviše govori o etnopsihologiji hrvatskog i srpskog kino-konzumenta tv-produkcije koja podilazi publici, kvazi-humora iz produkcije „Lud, zbunjen, normalan“, S druge strane, filmski festivali često nagrađuju ostvarenja koja zahvaljujući svom artizmu - nisu gledljiva. Ne mislim da je to samo naš problem, već, kako je prije spomenuto, zadriglog držanja za pozicije i ne-praćenje drugih vjetrova na sceni. Što se kompleksa „Ne čitaš žene” tiče, prva mi je asocijacija na novi roman Monike Herceg bila da pročitam „Crnca”, klasik Tatjane Gromače, star 22 godine i sad sam spreman za Moniku. 

Drastične klimatske promjene povod su sve češćim upozorenjima da su edukacija i kultura nužne za odgovorniji odnos prema okolišu i obuzdavanje konzumerizma. Koje su pretpostavke etabliranja edukacije i kulture u našem društvu? Gdje u budućnosti vidite mjesto književne, filmske i glazbene kritike? 

Vidim ga s prstom na daljinskom. Ne postoji gora stvar za nečiji kulturni identitet od propisanih sadržaja. U socijalizmu smo se smijali „dotiranom filmu”, netko je čak napravio pjesmu o tome. Meni nitko nije propisao gledanje Disneyevih filmova na televiziji Zagreb ili Beograd, ja sam svjesno oduzimao sebi vrijeme i propuštao pisanje zadaće. Da nije kulture, mogao sam biti astronaut ili hidrolog. Ali, ne žalim.