Kad nekoga nastaniš u svojim očima i daš mu svaku mrvicu pigmenta, korpuskulu svjetla, titraj zjenice. Kad je to samo njegov prostor i njegovo kraljevstvo i ne broje se dani kraljevanja
i onda odjednom
Netko ode bez najave, stavivši tvoje oči na dno džepa, u tamu
i probudiš se zorom i ne vidiš ispod katarakte zbilje
ne vidiš više ništa nikoga sve je nepronično i sve je
bez boje i oblika bez draži i bez obasjanja
i spoznaješ u strahu:
nemaš više oči za drugo, očiju više nemaš, vida očinjeg, kapljica mora,
niti njihovog modrila.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.