Saša Mikić | Tko to gazi Božje ovčice?

Narko-karteli, vojne hunte,

vjerski fanatici i lokalne bande,

krvave fronte i ratovi niču na sve strane.

Mrtvih leži na milijune,

a mi se vjernici lupamo u grudi

k'o luđaci, najglasnije.

Krade se i laže,

moćnici u grijehu uživaju slasno,

a ja da se kajem jer pišem preglasno?

Ako poštujem zakone,

do bližnjeg i Boga mi je stalo,

zar sam toliki grješnik, pali anđeo?

Moj grijeh, moj preveliki grijeh —

recite, što sam toliko skrivio?

Jer pojma nemam; očito sam nešto previdio.

Valjda zato što sam na hodočašću

nagazio mravinjak, japansku bubu 

i na prilazu svetištu jednu bubamaru.

Ah, da, zbogom i tebi, jadni žoharu.

Zbilja bih trebao paziti

na svaki svoj korak,

da ne povrijedim još kojeg malenog stvora,

pogotovo ne Božju ovčicu.

I mene će prije ili kasnije život zgaziti,

dok ubuduće pazim

da ne stanem ni na vlastitu sjenu.

I mi ljudi smo Božje ovčice,

samo jedni u srcu nose ratove,

a drugi krunice.

Dok svijet gazi ljude bez pardona,

ja ću moliti oprost za žrtve svojih đonova.