Slavica Aralica | Joza i petrovka

Nitko ne zna kad je i zašto Joza izabrala njihovu staru kuću da joj bude dom. Samo je jednog jutra, kad je sunce već provirilo iznad Okića i obasjalo prag konobe, osvanula na njemu, sjela i ponudila ukućanima svoju zlatnu siluetu jer joj je sunce tuklo točno u leđa. Nije mjauknula da se najavi,samo je sjela,obrubila se repom i proučavala konobu pažljivo, isljednički. Pritom bi povremeno frknula brkom ili zijevnula. A onda je naglo ustala, ukočila svoje bijelo tijelo na crne maće i pretvorila se u oko i uho. Naročito ono desno koje joj je Josipov mačor u jednom žestokom okršaju dobro izrezbario zubima. Negdje je šušnulo. Stajala je napeta tijela koji trenutak, pa potom poletjela kao da ju je netko ispalio iz topa i bacila se na hrpu mreža poponica. Začuo se slabašan cijuk, pa još jedan, jedva čujan, a zatim se sve smirilo. Ponosno je stajala, s onim ubilačkim sjajem u zelenim očima, a jadni joj je miš visio iz gubice. Na jednoj mu se strani beživotno klatila glava, a na drugoj rep koji se objesio kao stara špigeta. Odgegala se  punih usta svoje lovine do praga i tu stala da je svi vide kako bi dokazala da je dobra lovica. Prvi je iz kamare izišao ćaća, protegao se, protrljao oči i da će vani vidjeti je li za na more ili u polje, kad je ugleda.

- Ma nu ti nje. Već je jednega uvatila, a tek  je svanulo. Mogla bi ti malo duže bit u nas, ne bi bila gladna.

Mačka kao da je to shvatila kao dozvolu za ostanak , mirno odšeta u dno konobe da tamo u miru pojede svoj zasluženi doručak, a poslije  potraži mjesto gdje može na miru odrijemati.

Drugi se iz kamare spustio klimavim drvenim skalama Šimić Mali koji je spavao s ćaćom na istoj kočeti otkad je mater umrla pa bi se budio čim bi osjetio da ćaće nema do njega. Kad ga je vidio, laknulo mu je. Nije još išao ni na more ni u polje, znači da će danas krpati mreže i držati se kuće. Tako umiren, jer nije volio biti sam u kući, ulije kacjolom iz sića malo vode u lavor, zamoči dva prsta i protrlja krmeljive oči.

- Moreš malo i lice smočit, nećeš se priladit - zadirkivao ga je ćaća, ali on je  završio "umivanje". Onda otrča do babina baula, izjedena crvotočinom, kako bi zgrabio šaku-dvije suhih smokava i tako započeo dan. Baul je bio uvijek otvoren, a stavili su ga ispod skala jer tu nikome nije smetao.

- Donesi i meni šaku - ćaća će smijuljeći se jer je vidio da je ona novopečena kućna mačka baš tamo odlučila odspavati.

- Oću - kratko će Šimić pa gurne katrigu, preskoči poponice i eto ga kod skala. I već pruži ruku u onaj polumrak kako bi zgrabio šaku smokava  kad iznutra izleti nakostriješena mačka, iskeženih zuba i opasno pušući na njega. Šimić brzo povuče ruku i eto ga prestrašena učas kod oca.

- Čigova je ono beštija, ćaća? Ča čini u našen baulu?

- Naša san je jutros na pragu s mišon u gubici i pustija san je da uđe, da nan povata te miše po kući.

- Oće li ona sad bit naša ? Kako će se zvat?

- Eto, zovi je Joza. Tako se zvala don Tomina debela maška koju je lani zgazija kar.

I tako Joza postade prateći član Martinove familije. U početku se svima uklanjala. Pojavila bi se samo kad bi ulovila miša. S njim među zubima  ushodala bi se konobom tako da svi vide njezin ulov. Onda bi opet nestala i samo bi je Šimić izjutra istjerivao iz baula kad je htio napuniti džepove smokvama. Tek što bi je gurnuo,a ona nakostriješena izletjela iz baula, strijeljajući ga onim zelenim očima, Šimić bi počeo prebirati smokve prateći to u pola glasa  uvijek istim komentarom:

- Ovu je Joza popišala, ovu nije, ovu je popišala, ovu nije  -  sve dok džepovi ne bi bili puni.

U toj njegovoj igri s Jozom, praćenoj uvijek istom brojalicom, prođe jesen, pa zima i eto Uskrsa pred vratima.

Joza je očistila kuću od miševa i u nedostatku kućnih obaveza, počela je odlaziti na rivu i tu čekati da se Martin, koji je rano zorom dizao poponice, vrati s gajetom  i mreźama. Mirno bi sjedila i pratila Martinovu ruku koja je iz mreže oslobađala ribu i bacala je u sić. Ako bi slučajno riba pala pored njega, šapom bi je gurnula i mjauknula da je Martin ubaci u sić. Nikad se nije drznula zgrabiti koju ribu i s njom u ustima pobjeći negdje daleko od očiju i tu je pojesti. Dobro je ona znala da će joj Martin baciti zadnju ribu koju ispetlja iz mreže.

I tako je Joza našla novu zanimaciju i siguran obrok, a baul je polako kopnio i približio se samom dnu.  Jozi se valjalo dobro odgurnuti kako bi izletjela iz njega kad Šimić ujutro dođe po smokve. Ostalo jedva desetak komada nakon što ju je istjerao, ali je on jednako započeo svoju brojalicu:

- Ovu je Joza popišala, ovu nije, ovu je popišala, ovu nije...ovu je Joza popišala, ovu nije....

Sve dok na dnu  nije  ostala samo jedna smokva koju je, prema brojalici, Joza popišala. Gledajući u nju, onako veliku, mesnatu petrovku, započne on opet brojiti:

- Ovu je Joza popišala, ovu nije.

Čim izgovori "nije", zgrabi tu zadnju  smokvu i gurne je u džep pa zadovoljan iscuri na rivu da vidi krpa li ćaća  mrežu ili je ipak otišao u masline. Nađe ga pognuta na tronošcu, s drvenom iglom u ruci i mrežom preko koljena u zavjetrini ispod zida. Joza je leźala opružena  na zidu, upijajući toplinu prvoga jačeg proljetnog sunca.

Priključi im se i Šimić, sretan što je ćaća doma. I što Joza  ne puše na njega. I što mu je u džepu ona zadnja,najveća smokva petrovka. A zadnja je uvijek najslađa. "Ali onda ćaći nije ostala nijedna, morat će čekati do lita prve  petrovke", prođe mu kroz glavu pa se maši u džep i bez razmišljanja pruži ocu  smokvu ne spominjući da je zadnja. I kao da je skinuo najveći teret s duše,uhvati mrežu i počne iz nje vaditi posljednju noćašnju lovinu, grancigulu koja se tako dobro zaplela da se od pustih pokušaja da se oslobodi toliko umorila, da su mislili da je uginula.  Iz šale je baci pred Jozu da se poigra s njom,ali grancigula odjednom živnu,osovi se na noge,uperi ona svoja tanka kliješta prema mački i krene u napad. Joza frkne, naježi se, počne puhati  pa odskoči i pobježe natrag u konobu, a njih se dvojica udariše smijati tako slatko kao onda dok je još mati bila živa. Na kraju se ćaća maši u dźep,izvadi onu smokvu i pruži je Šimiću:

- Na,vazmi! Ja san malo prin izija dvi srdele u brata i nisan gladan. Poi! Tebi triba. Mršav si ka da si Markoču uteka s parangala.

Šimić ipak prepolovi smokvu i drugu polovicu dade ćaći:

- Evo i tebi po, nije pošteno da je ja poiden kad san vara u brojanju. Tribala je ostat u baulu pa bi je ti ujutro uzeja jer se prvi digneš.

Nakon tog priznanja slatko pojede svoj dio i krene s ocem doma praćen večernjim zvonima. Učini mu se da ovaj put zvone baš njemu. 

_____________________________________________

Priča je nagrađena 2. nagradom na natječaju Matice hrvatske Ivanić Kloštar