Pejo Šimić | Zbogom Julienne

Tvoja je tišina grmjela jače,

od gromova, vreve trgova,

žamora sudnica i krika ranjenika.

Nosila si križ kao more kamen,

mukotrpno i dostojanstveno.

Na kršu pod hrvatskim suncem,

Uz čovjeka kojeg si ljubila, 

srce te je naučilo govoriti

jezikom čežnje, i vjernosti.

Uz njega si sanjala buru i more

kamen i ravnicu, lozu i žito,

narod i ranjenu zemlju koja je

stoljećima šaptala svoje ime.

Raspeta između dvije domovine,

na razmeđu ljubavi i slobode,

izabrala si uzništvo i ljubav,

koja ne pita za cijenu čekanja,

kad će se otvoriti vrata kazamata.

Danas kad zvone hrvatska zvona,

pjesnici će zapisati da si živjela,

u teškim i olovnim vremenima,

poput svijeće koja ne odustaje,

ni kad vjetar misli da je pobijedio.

Zbogom Julienne,

putuj u zagrljaj svojih snova.

Svaki put kad podno Velebita

sunce obasja škrape i zrnca soli,

more će pričati uvijek istu priču,

kako se zemlja u verigama voli.