Ruža Zubac-Ištuk | Veronikin rubac

Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac

(ona od svoje),

uspomenu na kojoj nevješto sitnim vezom vezem 

svoje uspone i padove, svijet gorčine i onaj bez gnjeva

bojama svjetlosti i tame začudne nijemosti 

uz napjeve dugih oluja praćenih grmljavinom.

Nemir mi je u žilama, u krvotoku, nitima s bezbroj čvorova.

Igla je tanka, moji prsti nevješti, neukroćeni odsjajem svjetlosti 

s lampe petrolejke iz vremena čednosti ženskih ruku 

pod zvijezdama na mjesečini.

Nisam ja vješta tradiciju, kao noćobdija život noći,

u svojim genima nositi i u kapljici istočnog grijeha prenositi.

Ovo je neko drugo vrijeme galopom odmaklo od onoga

kada se u cijelom kraju znalo tko su najbolje vezilje, švelje, 

prelje, tkalje, u kolu počimalje.

Kažem nisam, ali unedogled počinjem ispočetka

poput dvorišnog pauna u sokolove visine poletjeti

jer Veronikin rubac jedino je nasljedstvo moje ženske loze

otvoreno za sve poglede na perivoje očekivanih zasjeda:

žrtvu za ljubav, doživotno raspeće i grizodušje – trojstvo koje

od pamtivijeka završava pod kvrgavim prstima masline rodilje

među naborima lica i srca.