Lucijana Živković | Jedna noć u gradu

Svi su ga zvali Div, a ime mu je bilo Vili.Taj deminutivni oblik nikako nije odgovarao njegovoj vanjštini pa su mu, kad je počeo rasti ko iz vode, nadjenuli nadimak Div. Ispočetka mu se nije sviđao, ali ga je nakon mladalačkih godina prešutno prihvatio i odazivao se na njega.

Miran poput janjeta, ali na očigled strašan i opasan, nije se trudio razuvjeriti okolinu u to njihovo vjerovanje. Tako mu je bilo lakše jer ga nitko nije izazivao i kroz školovanje i adolescenciju prolazio je lagano, ničim posebno zaokupljen niti ometan. Znao je samo da mu se to sviđa; biti dobro i biti dobar.

Kada mu je prilika pružila novu mogućnost, preselio se u grad. Posao je zahtijevao i snagu i pamet što je njemu bilo prirođeno. I dani su tekli poput mirne, ali dosadne rječice. I kad se već činilo da nikada neće naići na životne  brzace i okusiti borbu  s jačim protivnikom, Vili odluči promijeniti svoj život. Unajmi stan i kupi auto. Odluči zakoračiti u noćni život grada koji je do sada promatrao gotovo s prezirom i izdaleka, samo onoliko koliko je to zahtijevao posao.

 Jer grad je bio tutnjava i buka, smog i vreva nepoznatih ljudi što mu nije odgovaralo. Valjda će vrijediti da provjeri što to tako silno ima tamo vani, na prostoru otvorenom poput lovišta. Svakodnevno je rijeka mladeži kuljala noću tražeći tko zna što i on ih je promatrao kroz prozor stana, čudeći se snazi privlačnosti gradskih noći. U mraku pokrajnjih uličica treperila bi njihova lica obasjana svjetlošću sa zaslona mobitela „spojenog“ s tko zna kojim dijelom planete. 

A sada će i on pokušati pa kamo ga odvede. Možda mu pomogne i u poslu. Tako je razmišljao i uskoro počeo ostvarivati plan. Iako  s drugim motivima, pridružio se i on tom gradskom „krdu“ željnom zabave, neodgovornom i besposlenom.  Ali tek nakon što bi odradio svoje dužnosti. Ipak, mislio je, mora biti reda u svemu. 

Već u prvom posjetu klubu u podrumu neke starije zgrade, nije mu se svidjela slika koju je zatekao: bljeskovi crvene, zelene i narančaste boje, dim kroz koji se probijao kao kroz tijesto, smrad piva i ljudskih isparina, neizdrživa buka pretjeranog broja decibela i monotoni ritam glazbe. „Zar je to zabava?“ pitao se, ali njegov bi odgovor začudio ovu, u mali prostor naguranu, masu mladih jer njima je očigledno bilo dobro.

Dosada ili pak osamljenost gurali su ga svako večer u drugi klub. Proučavao ih jer poput ameba, tu djecu bez cilja i plana koji idu kamo ih te noći povuče struja zabave. A bilo  ih je mnogo. Uvijek iste vibracije, mirisi i glavobolja nakon dolaska kući. Htio je shvatiti neshvatljivo. Što to privlači ove mlade ljude u ovaj zemaljski inferno? Nije znao. U međuvremenu su i njegove noge inertno koračale prema mjestima gdje u polusvjesnom stanju mlada gradska populacija misli da joj je lijepo i da se zabavlja. Sjećao se kako su se on i njegovi prijatelji zabavljali: igrali picigin i na karte, a večeri na plaži u šetnji s djevojkama ili kod prijatelja koji je nabavio najnoviju ploču strane grupe. Ovi niti ne znaju što je ploča.

Sve je umjetno, sve patvoreno; njihov tobože bezbrižan život za koji njihovi roditelji grbe i prerano umiru. „ Sve je to privid“, mislio je, dapače znao, Vili.

Prve su kapi kiše podigle u zrak prašinu s gradskog nogostupa. Prljava je kiša dodatno poružnila ulice, a sivilo neba je ubilo paletu gradskog šarenila. Ipak je odlučio izaći u klub, ovaj puta u blizini stana. Zbog kiše je krenuo autom, mada ga je  svega nekoliko blokova zgrada dijelilo od odabranog kluba. Ali je ubrzo požalio tu odluku. Naime, ušavši na cestu, blokiralo ga je krdo limenih bokova žedno oktana i on shvati da bi lakše bilo malo propješačiti pa makar i na kiši. No strpljenje je bila jedna od njegovih odlika i on se zavali u sjedalo promatrajući mokre stražnjice automobila ispred sebe i njihove brojeve i oznake. „Profesionalna deformacija“, zaključi i osmjehne se kimajući glavom kao da nešto sam sebi potvrđuje. Minimalni pokreti koji su bili potrebni za lagano kretanje njegova  automobila u koloni, nisu mu dali da zaspe. Trebalo je oko sat vremena da stigne do kluba koji je gotovo vidio s balkona svoje zgrade. Srećom, uz sami ulaz nađe parkirno mjesto i zaključavši auto, bez kišobrana požuri kroz mlazove s neba u sklonište pod krov ulaza u klub. 

Spuštao se u samo središte pakla: usijani, teški zrak pun dima i isparina, kuljao je prema vrhu stepeništa, bljeskovi svjetla izazivali su mu na trenutke sljepilo i Vili odluči ostati tek da popije piće. Probio se do dugog šanka na kojem su poluobnažene mlade djevojke hvatale žrtve koje će im platiti piće. On se s  čašom u ruci povuče u sjenu do zida za jedan prazan stol. Na podiju se komešalo mnoštvo mladih uglavnom pod utjecajem nečega od opijata: tekućih ili onih krutih i opasnijih. Znao je to prepoznati. Oskudno odjevena ženska populacija bila je laka lovina. Do njega za stolom sjedila je djevojka s čašom pića pred sobom. U trenu bijeloga bljeska svjetla sa stropa, on opazi da pogledom trži nekoga u masi. Prihvatila je čašu i polagano ispijala njezin sadržaj. Učini mu se da sa svakim gutljajem sve više tone u tapeciranu fotelju. Opet patvorina, pomisli on vidjevši presvlaku sjedala kojom se želio postići efekt kože. 

Na podiju su za to vrijeme lelujale ljudske prilike oba spola: djevojke oskudno odjevene pokazivale su atribute koji su ih koštali najmanje jednu prosječnu plaću. Svima je bilo zajedničko jedno: u rukama su držale mobitele s kojih je svjetlost sa zaslona otkrivala njihova gotovo dječja lica, puna šminke. Patvorena osobnost, patvorena komunikacija, pomisli Vili. Umjetni su ih nokti, kada bi podigle ruke, produljivali za par centimetara, a visoke pete cipela na kojima su jedva održavale ravnotežu, svako malo su se krivile pod težinom tijela i nevještom hodu. Odjeća laka i tanka na dijelovima gdje je treba biti najviše. Vili se pitao za koga one to sve rade, koga žele time privući? Zar ove gradske mačo tipove kojima ništa od toga ne treba osim da znaju da su one ženskog spola?  Odjednom se osjeti suvišnim u toj gunguli loše vibracije i već se htio pokupiti, kad mu u oči upadnu dvojica mangupa, klošarskog izgleda. Ali smo naoko, jer im je odjeća bila markirana i sve na njima otkrivalo je njihov status  koji su očito htjeli zbog nečega prikriti.

Kretali su se poput predatora vrebajući plijen i Vili odluči da ih malo prati da vidi što su naumili. Jedan od njih priđe djevojčinu stolu i nakon par izmijenjenih riječi rukom pozove svoga ortaka da im se pridruži. Poput lisice koja se šulja za piletom, ovaj priđe noseći još jedno piće koje ponudi djevojci. Ona prihvati bez razmišljanja i gotovo nezainteresirana za došljake nastavi pogledom šarati oko sebe, povremeno bacajući pogled na zaslon mobitela. Vili opazi da se dvojac pogledava i smješka te osjeti neugodne signale upozorenja. Prepozna njihove namjere i odluči se umiješati. Muškarci su čekali svoj trenutak poput šakala koji opkole plijen i smireno čekaju da prestane pokazivati znakove života kako bi se bacili na njega i rastrgali ga režeći jedni na druge.

Djevojka je potpuno klonula i bilo je vrijeme za akciju. On se polagano podigne i njegova figura pokoleba odlučnost dvojca da se bore za svoj, očito svladani, plijen. Poduhvati djevojku, već potpuno opuštenu i bezvoljnu ispod pazuha i lagano se s njom, gotovo je noseći, izgubi u gužvi prema izlazu. 

Vani je kiša prestala, ali je osvježila gradski zrak, razrijedila smog, dodajući mu malo ozona i moglo se disati. On upravo to i učini: duboko udahne i pogleda iza sebe. Nitko ih nije slijedio. Valjda su se uplašili njegove visine i snage. Djevojka se sada potpuno objesila o njegove ruke i on joj provjeri znakove života, uplašen da se predozirala. No bio je uvjeren  da su joj ona dvojica ubacila u piće neku od takozvanih droga za silovanje. Na parkingu je smjesti na stražnje sjedalo gdje ona odmah legne, potom upali automobil i polagano krene prema stanu. Svjetla grada bila su ravnodušna, rijetki prolaznici u grupicama ili parovima bauljali su po cesti pjevajući i glupirajući se, tražeći novu priliku, novo mjesto gdje je još u ovo doba nešto otvoreno. Parkirao se u podrumskoj garaži i liftom se, s djevojkom u naručju, popeo na drugi kat u stan. Da  ih je netko vidio, rekao bi da su mladi, sretan par i da ju on nosi iz ljubavi ili naprosto jer joj želi olakšati penjanje uz stepenice. Što je na kraju i bila istina, ali ne cijela. Stavio ju je na krevet u spavaćoj sobi. Gotovo da nije odavala znakove života. Samo je nekoliko puta preokrenula očima i opet klonula. On joj izuje soliterke, pokrije ju dekom i ostavi upaljenu malu lampu da se ne uplaši kad se probudi. Legla je zajedno s torbicom koju nije želio skidati s nje. Stao je na tren u toj muškoj sobi, lišenoj ukrasa i svega suvišnog, gotovo asketskoj u kojoj mu se učini da je ova klonula djevojka jedini ukras. Jer bila je lijepa; sad je tek primijetio. Svjetlo joj je obasjalo lice i on zadivljeno pogleda to stvorenje, prepušteno njemu na milost i nemilost. Obuze ga neka iskonska nježnost kao prema djetetu i on shvati da ju i doživljava tako. Kao dijete.

Uputi se u kuhinju gdje si skuha svježu kavu i napravi sendvič. Tek sada provjeri ima li kakvih poruka na mobitelu i opet zaklopi i odloži aparat na stol. Koristio ga je uglavnom za posao, samo po potrebi. To je odlučio prije nekoliko godina kad ga je kao mladića gotovo došao glave. Naime, prelaziti cestu sa slušalicama na ušima nije baš uputno i on se u to uvjerio na bolan način. Srećom, nije bilo većih posljedica osim ove odluke da ubuduće ograniči upotrebu mobitela, pogotovo u javnosti. A to je držao pozitivnom posljedicom. 

Sjedne uz prozor promatrajući kako se na obzorju rađa novi dan; stvari iz crnih postaju sive, a onda sve više dobivaju boje dana. Ulice su se već potpuno ispraznile i oprane, kao da čekaju nove prolaznike. Volio je promatrati buđenje dana što mu se u službi često događalo.. Noćne smjene, ali mirne, najviše je volio. Tek sada mu se prispavalo i on uđe u sobu provjeriti djevojku. Spavala je, sad već gotovo normalno, samo je sa sebe zbacila pokrivač. Ugleda njezino obnaženo tijelo i, gotovo se srameći, opet ju lagano pokrije. Zatim se uputi u kupaonicu, osvježi i pripremi za spavanje. U boravak donese rezervni jastuk i deku, pokrije se i već  na rubu sna dok su mu u glavi još odzvanjali lutajući zvuci jakog ritma glazbe iz kluba, uvali se u meki ležaj.

Nakon nekoliko sati djevojka se prva probudila. Odmah se latila torbice i posegnula za mobitelom, ali on je bio mrtav. Vrati ga u torbicu, beskorisnog i ljutita, ne shvaćajući gdje je, izađe u hodnik. Bojažljivo je zavirila u boravak i opazila ogromnog mladića kako spava. Kad je shvatila da joj od njega ne prijeti opasnost, pronađe kupaonicu jer se osjećala nekako prljavo. Već nakon prvog mlaza vode, bila je kao nova, prestao je šum u glavi, a koža je opet bila sjajna. Nakon tuširanja odjene istu odjeću pa se odluči iskrasti iz stana. U hodniku ugleda garderobni ormar. S nadom da će u njemu naći kakav odjevni predmet kojim bi ogrnula svoju oskudnu haljinicu, ona otvori ormar i ustukne. Na vješalici je uredno bila ovješena policijska uniforma. „Znači, vlasnik je policajac“, pomisli i kao da ga je tom mišlju dozvala, on se pojavi na vratima. Ne znajući što je sinoć bilo, ona se uplaši, ali on po njezinu uplašenom pogledu shvati o čemu djevojka misli i kimne joj prijateljski. Ta gesta razbije njezine sumnje u bilo kakvu njegovu krivicu.

„Kako se zoveš?“ upita ju.

„Divna“ odgovori ona. „a ti?“

Uočivši kompatibilnost njezinog imena i svog nadimka, on reče: „ Ja sam Vili, a zovu me i Div.“

„Oba ti odgovaraju“, ona mu uzvrati s osmijehom i gotovo nježno.

„Dođi u kuhinju, skuhat ću kavu“, pozove ju i ona krene za njim.

Dok ga je promatrala kako u maloj kuhinji priprema jutarnji napitak, shvati koliko se ovaj ogromni mladić razlikuje od većine njezinih muških poznanika. Svaki od njih bar je jednom pokušao iskoristiti neki njezin slab trenutak da joj se umili i odvuče ju u krevet. Zato je i prethodne večeri bila sama u klubu. Prijateljice su se već našle sa svojim partnerima i razišle kojekuda po gradu. Ona je odnedavno bila sama. Nasrtljivost mladića nikako nije podnosila i već nekoliko puta obećala si je da će izlaziti rjeđe i na mirnija mjesta. No sinoć se našla sama i kako je shvatila po ovoj situaciji, u opasnosti.

Obrati mu se tiho s iščekivanjem: „ Što se sinoć dogodilo u klubu?“

On utoči kavu i sjedne pa ju ispitivački pogleda: „Stvarno ne znaš?“

„Znam samo da sam se probudila u nepoznatoj sobi i stanu. Sad vidim da pripada tebi. Ali kako sam se tu našla, ne znam“, odgovori mu s nekom tugom u glasu.

On joj ispriča što je bilo sinoć. Dok je govorio učini mu se da ona ne sluša pozorno, već da ga više procjenjuje promatrajući ga ispod obrva. Kad  je završio, odmahne glavom kao da se hoće riješiti neželjenih misli i uzme gutljaj kave, odloži šalicu i upita: „Jesi li zaista policajac?“ On kao da je čuo mali podsmijeh  u njezinu glasu, ali ipak odgovori da je. 

„Dobro je to,“ sada zaključi ona, „ jer tko bi me spasio da te nije bilo?“ Osmijeh joj je bio iskren i oni nastaviše piti kavu u tišini, pogledavajući se krišom. Kad im se pogledi sretnu, nasmiju se poput djece uhvaćene u nepodopštini i ona odluči otići. Ali nešto ju je držalo na tom stolcu, u toj kuhinji, u tom stanu, kraj toga mladića. 

„Vrijeme je da odem. Već sam te predugo zadržala. Hvala ti za sinoć“, reče tiho.

„Mogu te odvesti kući, slobodan sam do popodne. Gdje stanuješ?“

„Studiram, u studentskom sam domu. Kako hoćeš.“

„Dok smo još tu, mogu li te pitati nešto?“ reče on prije nego je otvorila vrata stana. Ona zastane kao da je samo to očekivala i potvrdi upitno: „Da?“

„Mogu li dobiti tvoj broj mobitela?“

Ona se tek sada sjeti da ga je ostavila u torbi i da jutros dok je razgovarala s Vilijem nije niti jednom pomislila na mobitel. To je začudi. Ali istodobno osjeti neku unutarnju radost pa odvrati: „ Naravno da ću ti dati broj, samo sam gotovo i zaboravila da ga imam. Ispraznio se. Zaista bi htio broj ili samo tako kažeš?“

„Stvarno. Pa ne bih valjda lagao?“

„Jedan si od rijetkih, vjeruj mi, koji izgleda ne laže“. A onda još dodatno, da provjeri, upita ga: „ Zaista ćeš me zvati?“

On kao u šali, ali znao je da je na putu da se zaljubi u nju, odvrati: „ Pa tko će te braniti kad budeš išla van? Osim toga, čuo sam jednu mudrost ovih dana koja kaže da ne znaš što tražiš dok to ne nađeš“, reče i pogleda ju značajno.

Ona otvori vrata stana i okrećući se odvrati mu polušaljivo: „ A ti misliš da si upravo to našao?“

„Mislim da jesam!“ odgovori joj nakon nekoliko trenutaka razmišljanja.

A onda se nasmije, zaključa vrata stana i pođe za njom, van u gradsku džunglu.