Dragi Meštroviću Foki
Sjetih se tiha glumca u jeci promukla krika
Kako ulogu ziđe nutrinom vlastita bića.
Sudbina njegova lika gusta i turobna slika
Načeta od trajanja kratka, traganja i otkrića.
Organski nagon igre od koje sline procure,
A oči ludo žare k'o drhtavi ptići u gnijezdu,
Tjeraju rosu na čelo, a riječi jezik ofure.
Glas glumca užeći može i ugašenu zvijezdu.
Bacio gustu je gestu neka ju hroptaj reže,
Pogaču od mutna uma što nudi ludilo gladno,
Kad hitre misli gdjekud kao od potresa bježe.
Da li se ćutio gordo, turobno ili jadno?
Živio uz malo straha i ponosa ili stida,
A svoje uzdahe krio u perju krila laste.
Još mi se pričinja glumac - stoji kraj crna zida.
Uloga njegova luda, pred očima mojim raste!
Biserje samoće, Beletra, 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.