Darija Žilić | Pismo

Danas je sunčan dan

Na plaži su psi, ljudi i djeca

Kosti od plastike, bedrene

Od ljeta, leže na kamenju

Ljetne igre su završile

Zimski oblaci pustili su boju

Uranjamo duboko u sebe

Spuštamo se željeznim stepenicama

Jednu po jednu, na dnu vidimo

Oblutke, glatke obrise prošlog

Tijela se mogu povući i izvući

Iz mora na tlo, kao rukavice

Za spašavanje. Grebemo po

Koži, stružem okrajke nevidljive

Maternice, i začas je tu bezdan

Kojeg se ne bojim. Udice su

Izbacile podzemno svjetlo

Na obalu, utopljenici gutaju

Meso lubenice, sprženi

Dolaze do daha. U odrazu

Svjetla, u lomu zrake vidimo

Da smo to mi...