Ruža Zubac-Ištuk | Ruke godina pune

Pred seoskom kućom

stasala mlada lipa.

Grane joj osule krune

moga djetinjstva pune.

Pod lipom sjedi moj otac.

Pred njim čaša mlijeka,

pogača rumena, meka

i brižan pogled moje majke.

Nečujno srce mu kuca

za mjesečinom na licu mladosti

u zrelim voćnjacima, 

za zorama na njivi dočekanim,

ambarima punim plodnosti,

blagoslova i žita.

Šuti, 

a riječi mu kao život duboke,

ruke godina pune. 

U igri svjetla i sjene u srebro se

pretvara njegova kosa sijeda.

Dlanom ju kao poljupcem dotiče

pa dugo, dugo u zemlju gleda.

U život ga vraća moje djece cika. 

Osmjeh mu usne trusi,

jače kuca bilo, a ruke trepere

dok ih prima u krilo.

Pred seoskom kućom

i ovoga ljeta stasala lipa cvjeta.

Grane joj osule krune

truda moga oca pune.

Iz krošnje zlatne pločice

s jutarnjim cvrkutom zanosno se

po mojoj kosi prosipaju...

Zar ne znaju da za stolom

ne sjedi moj otac.