Prosinac se u gradu pojavljuje svake godine s istom tvrdoglavošću loše savjesti, noseći sa sobom blještavilo koje bi htjelo prikriti činjenicu da je ovo podneblje, naviknuto na kalendarske utjehe, već stoljećima u raskoraku između obećanja i iskustva.
Na trgovima svjetlucaju lampice, a ljudi, umorni od vijesti i vlastitih lica, hodaju sporije, kao da se nadaju da će usporavanjem koraka odgoditi suočenje s onim što ih čeka iza blagdana: siječanj, računi, povijest.
U tom dekorativnom polumraku govori se o miru, i to s osobitom revnošću ondje gdje je mir uvijek bio tek kratka pauza između dviju galama. Advent ovdje nije pobožno iščekivanje, nego ritualna vježba zaborava, kolektivni pokušaj da se na nekoliko tjedana uvjeri sebe kako se svijet može popraviti pjesmom, kuhanim vinom i retoričkom dobrotom koja traje do prvog ozbiljnog pitanja.
Zvona, ta stara mehanika utjehe, zvone i dalje, ravnodušna prema sadržaju vremena, kao da im je svejedno pozivaju li na molitvu, sprovod ili rasprodaju. Njihov zvuk pamti više krvi nego tamjana, ali se svake godine iznova stavlja u službu optimizma, jer narod koji se boji tišine uvijek treba zvuk da bi potvrdio vlastito postojanje.
Božić se, u toj vizuri, ne pojavljuje kao čudo, nego kao umorna metafora. Dijete u jaslama simbol je koji se ovdje rado ističe, jer je dovoljno nemoćan da nikoga ne obvezuje. Odrasli Krist bio bi već problem: tražio bi odgovornost, promjenu, prekid s navikama. Dijete, naprotiv, dopušta sentimentalnost bez posljedica.
Pa ipak, unatoč toj povijesnoj ironiji, u adventu postoji nešto tvrdoglavo ljudsko: mala, gotovo smiješna potreba da se zapali svijeća i kaže - možda nećemo biti bolji, ali večeras nećemo biti gori. U zemlji koja je previše puta slavila pobjede nad vlastitim porazima, takva skromnost djeluje gotovo revolucionarno.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.