Zoran Gavrilović | Čekam te, ljubavi

 

Čekam te, ljubavi, stojim na kiši za tebe. Kada ti dođeš, doći će i sunce. Čekam te, ljubavi, moje je srce puno čežnje i svira poput tužne violine. Čekam te, ljubavi, ti ćeš mi donijeti poklone – jednu malu lutkicu plave kose da se igram s njome. Čekam te, ljubavi, ali semafori su crveni, a moja čežnja je veliki kofer na kiši i znam da ti nikada nećeš doći.

Mjesto radnje: ugostiteljski objekt gdje ljudi u garderobi ostavljaju svoje snove i ulaze u njega bez iluzija o stvarnosti.

Likovi:

• On – mršav, u crnom, brada, uvijek umoran ili žalostan, zbunjen u pokretima, nesiguran, ruke mu preispituju sve što čini dok pokušava ovladati prostorom i inventarom (čaše, flaše, šalice za kavu, tanjurići, pepeljare).
• Ona – u crnom, tetovaže i piercing govore o prošloj odlučnosti, zaljubljenosti ili težnji za životom, prema njemu uvijek kisela, ali opušteno se smije šalama gostiju.
• Dijete – obična curica, uronjena u svoj svijet, plave oči, visoko čelo, duga kosa s loknicama, alergična na kikiriki, mirna, u vrtiću preko dana, popodne kod roditelja.

---

Scena 1

On poslužuje goste. Ona sjedi nasuprot njega. On se trudi biti efikasan, a ona gleda kroz njega.

Dolazi gost i sjeda pored nje, pričaju o vremenu i zbivanjima u obližnjem selu gdje imaju zajedničke poznanike. Ona se smije, on ignorira i gosta i nju i radi svoj posao.

Dolazi šefica.

On: Šefice, što kažete, hoće li biti rata u Bosni?

Šefica (zbunjeno, odmahuje glavom): Ne znam, ne poznajem dobro Bosance.

Ona (obraća se šefici): Baš ste mi lijepi danas, da li ste dobro spavali?

Šefica: Da, hvala, jesam. Drago mi je da misliš da sam lijepa.

On: Danas nema puno gostiju, iako je petak.

Riječi mu ostaju visjeti u zraku, šefica potvrđuje glavom, ona nezainteresirana.

Ona: Večeras sam na televiziji gledala seriju o velikim mačkama. One su tako lijepe i snažne i gospodare prostorom.

Šefica okreće glavu, ne zanima je.

On: Jučer je padala kiša, valjda će danas ipak biti neka promjena vremena.

Ona: Velike mačke su zakon, mislim da ću si kupiti torbicu s nekim mačjim uzorkom – tigra ili leoparda.

Šefica: Čini mi se da su prozori malo prljavi, idem ih oprati.

Šefica uzima sredstvo za čišćenje prozora i počinje prati.

On (oduševljeno): Sada će biti puno bolje, uz taj dim koji se zalijepio za prozore ne vidi se da je vani sunce.

Ona odlazi do šefice i zaustavlja je: Mislim da ću pronaći posao, nema koristi od sjedenja tu.

Šefica: Da, da, to je dobro. Svi moramo raditi.

Ona odlazi bez pozdrava. On se skriva u bocama i čašama.

Gošća sa maskom preko lica, u kutu, počinje pjevati:

Sređujem zube, osmjeh je bitan, osmjeh je radost za druge. Želim bijeli osmjeh poput planinskog snijega. Želim, kada se nasmijem, da opet budem lijepa.

---

Scena 2

Došla je večer. Kafić je gotovo prazan osim dva stola:

• Za jednim stolom sjedi čovjek stisnut u sebe, pivo ispred njega, oči zalijepljene za veliki televizor i nogometnu utakmicu.
• Za drugim stolom sjedi veće društvo, a ona drži dijete plave kose u krilu.

On je za šankom i pokušava oprati već čiste čaše, s vremena na vrijeme mu čaša ispadne. Ona se lecne, ali ne okreće glavu prema njemu, curica je samo dekor.

Gost 1: Još jedno pivo, ako ovako nastave moglo bi doći do gola.

Gost 2: Hea hea, napred naši!

Gost 3: Uf, danas sam imao jako puno posla.

Ona: A ja nisam našla posao, već stotinu zamolbi i ništa. Rekli su mi da je mrtva sezona za moje zanimanje, dovraga, sve, najradije bih otišla iz ovog grada.

Gost 3: Ne budi toliko nervozna, da radiš, vidjela bi da to nije lako.

Ona: Da radim, bilo bi i novaca, a ovako ništa, propadam, a još sam mlada.

Gost 2 je grli: Ajde, ne brini, ništa, znaš da uvijek možeš računati na mene.

Ona se smije, curica odlazi iz krila, kao da će potrčati, ali staje kao voštana figura u prostoru kafića.

On napokon ostavlja čaše i preko njene glave obraća se muškim gostima: Mislim da ćemo pobjediti u utakmici, tako bi mi dobro došla jedna pobjeda.

Zvuk s televizora popunjava tišinu. On stoji pored stola, gosti glasno komentiraju poteze.

Kada je utakmica gotova, on se vraća za šank. Gosti naručuju još jednu rundu, curica i dalje stoji zamrznuta.

Čovjek koji je sjedio sam ustaje i pjeva:

Kikiriki, ja sam kralj kikirikija. Ako ti je život tužan, nema ništa bolje od toga orašastog ploda – kikiriki u ljusci ili slani prženi. Mala djevojčice, hoćeš li kikirikija?

Pjesmu završava kod djevojčice s vrećom kikirikija.

Ona naglo ustaje, stolica pada, skače do djevojčice i čovjeka, histerično: Ona je alergična na kikiriki!

Potom vuče djevojčicu van kafića. Nitko od gostiju ništa ne primjećuje.

On prilazi stolici, podiže je i namješta. Glas s televizora najavljuje dokumentarac o velikim mačkama.

---

Ja sam čovjek sa kikirikijem i ovo je priča, a ne igrokaz, ili drama. Nekada je lakše ispričati priču, kada se jasno podijele uloge.