Jutro u kojem sam postala pjesnikinja
Desilo se to sasvim iznenada.
Uokvirena balkonom posuđenog stana,
gledala sam jutro kako se izvija
poput nezgrapne, novorođene ptice -
dugog vrata i smiješnih, buljavih očiju -
iznad krovova zbijenih jedan uz drugi,
kao da se naslanjaju,
jer bi bez oslonca potonuli
u more asfalta i betona.
Svi, osim križa.
On se sam, bez oslonca,
s krova crkve uzdiže -
čvrst i uspravan,
kao putokaz,
ili svjetionik
pribijen u središte usamljene stijene
na koju morske ptice slijeću,
bijele i snene
od plavetnila i soli.
I dok su mi misli još lutale rubovima tog
desetljećima zakašnjelog jutra,
a debele, gradske vrane kričale jedna na drugu
iz svojih crnih, sjajnih kljunova -
na moje ne malo čuđenje -
umjesto krikova,
čula sam riječi.

Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.