Biljana Kovačević | Hladnoća

Hladnoća mi se u kosti uvriježila,

pa sada pušta svoje pipke kroz mišiće i meso.

Grčim se.

Skupljam tijelo u prenatalni oblik,

kao da ću se ponovno roditi.

Tko to zna —

možda iz mene proklija sjeme neke moje

buduće ja,

koja će biti toplija, primamljivija,

lakše dostupna, mirisava.

Sada mirim na pelin, na gorčicu i kiseljak.

Ružmarin i lavanda još se zadržavaju u mojoj kosi.

Ona je, naizgled, sasvim slobodna.

Rast će i kada me duboko zakopaju u zemlju.

Vlasi su dokazano otporne na smrt,

jer mi umiremo i kad mislimo da smo najviše živi.

______________________________________

 Autorska bilješka

„Hladnoća“ je pjesma o trenutku unutarnjeg smrzavanja — kad se tijelo i misao povuku u sebe, ali i počinju obnavljati iz vlastite gorčine. Kroz jezik mirisa, okusa i dodira pokušavam dohvatiti ono što ostaje živo i kad se sve drugo čini mrtvim: sjemenku budućeg „ja“. Moja poezija često istražuje tihe prijelaze između tijela, zemlje i svijesti — mjesta gdje čovjek i priroda dišu istim dahom.