U jednome danu nestali su snovi,
Život je postao nakupina praha,
Svakodnevnica moju dušu drobi,
Od ovog tereta ostajem bez daha.

Hodala sam spaljenih živa sa hladnim sjenama,
Podzemlje srca mog skriva teška vremena,
Svaki korak je odzvanjao tisinom kobnog bremena,
Dok u meni spava velika bol ledena.

Gdje su snovi koje sam nekoć sanjala,
Ima li u meni kakav životni sjaj?
Sve sam krivim ljudima davala.
Jel ovo moga duha kraj?

Željna jednog dodira na svojoj koži,
Da mome tijelu vrati mali sjaj,
Jer ova tuga bolno se taloži,
Da je ukrala sav životni sjaj.

Tišina stvara jaku bol u glavi,
Netrpeljivo je biti u umu koji smara I umara,
Želim nestati i ne buditi se u ovoj surovoj javi,
Tražeći ruke tvoje sve se u iluziju pretvara.

I nema snova koje smo nekada sanjali,
Izgubljena cu po svijetu lutati kao otvorena rana,
Nema više nježnih dodira koje smo si nekada davali,
Sada se iz košmara moram čupati sama.