Gordana Burica | Lavandere

 

- Antice, Antice, ajde, digni se.

Ispod glasa da ne probudi drugu dicu, zazvala ju je i za rame protresla baba Marija.

- Brzo će svanut, zapuhalo je jugo. Morat ćemo malo zaprišit dok se vitar ne raspuše.

Stavila san sve šuprešano u konistru. - Evo ti malo bile kafe. Popij, pa gremo.

Iako je Marija već jemala sedamdeset i četiri godine, znala je da bez unuke Antice neće zaradit. Vodila ju je sa sobom svaki put u Grad. Mala je šumprešavala, ako se ča puten  škicalo. Sa svojih četrnajest godin, već je radila ka zrila žena. 

Bila je višta nosit konistru punu robe na glavi, čak i bez pridržavanja rukan. More joj ni škodilo. Druge divojčice bi rigale po uzburkanome moru. Ona, ništa.

Njezin trudbeni život i patnja počeli su prerano. Završili, isto.

Kad je prikinula najlipši san o svome dičaku, stvarnost ju je tisnula u polumrak kamare, di ju je baba dočekala s čikaron bile kafe i vojon da i danas gredu odnit robu i donit šporku za lušijavanje.

Mariji je bilo stalo da sve one preške lavandere idu baš danas. Bojala se da ako poslin južine učini kiša, da će se lancune i bjankariju  vuć mokre po kiši,  na sušilo, pa vanka, pa opet unutra, u kuću.

Kad su došle za rivu, žene i nikoliko muških već se bilo skupilo. Niki su u rukan jemali feralić na petroj. Duge šotane otočkih žen su se polako na blagaomu vitru motale oko njiovih nog. Svi su se nadali da će jugo kalmat. Među njima bile su i dvi noseće žene. Traveršan su pokrile poveće trbuhe, a na glavan su isto jemale pune koniste oprane i šumprešane robe. Niki od muških su pušili. Kad su svi bili na broju, ukrcali su se u leut.

Nosće žene i Antica ulizle su pod provu. Uza se su smistile sve konistre s robon. Bile su pokrivene starin lancunon.

Veslalo se s četiri vesla. Prva po redu bila su dva muška, a iza njih dvi žene, sridnjih  godin.

Do izlaza iz preške vale, bilo je lako. Kasnije, malo po malo, more je počelo divjat. Na vhu svakoga vala stvarala se pina.  Bili šudari na glavan žen  vijorili su  ka zastave prid predajon. A unutra, u glavan i duši počele su se stvarat crne slutnje. Bože, ni moguće da ćeš nas ovi put pridat moru. Zauvik. 

Jednome muškome jugo je odnilo kapu s glave. Oko jarbola klatilo se vezano jidro. Znali su da ga ne smidu razvit. Jer moglo bi se pod naleton vitra nagnut. Priviše.

Počelo je fijukat. Žene su zamukle. Samo se ču vitar i more. Oko njih na daleko ni bilo ni jednoga broda.

Kad su se odmakli od kraja, valovi su postajali sve veći. Između huka valova samo se čulo: 

- Majko Božja,  pomozi nan!

- Isuse razapeti, budi uz nas!
- Gospe moja, pusti nas žive do Grada!

Ni Isus, ni Gospe,  nisu čuli njihove molitve.

Sad su svi već bili mokri od valovi. Veslačima su ruke onemoćale. Vitar ih je baci na pajole. More je počelo ulivat u brod. Noge su in klecale i udarale u bandu od broda.

Jedna noseća žena pokušala je izać ispod prove. Rigala je. Kako se uvatila rukon za bandu broda, bacilo ju je nauznak. Plakala je i ridala na vas glas. Držala se je jednon rukon za drob. Svitla Grada nisu se ni vidila. 

Svakih malo Antica bi ispod prove poskočila cilin tilon na gornji pod škafa. Žene su  ležale jedna priko druge. A po njima, njihovi mokri trudi. Lancuni koji su još vonjali na domaći sapun. I njihove izborane i izmučene ruke. Na savijene škine i suzne oči.

More je izgubilo boju. Umišala se crna, siva. Crni oblaci pomišali su se s horizonton, a svitla grada ka da su se ugasila. Zauvik.

Kad je jedan ogromni val udri u bandu leuta, brod se nagnu na stranu i svi su popadali u more. Brod je poče gucat vodu i malo po malo tonut. Čulo se zapomaganje, plač molitve. Uzaludne.

Među ženan bilo je i onih koje nisu znale plivat.

Babu Mariju za korpet je u moru uvati njezin nećak Vice. Kroz valove vuka ju je  prema jarmu od leuta, koji je ugleda između pine blizu njih.  Držeći se drugon rukon za spasonosno drvo pusti se je vitru i valovima da  ih  nosidu  prema kraju.

Marija je preživila. 

Šesnajest lavandera ni. Nastavile su  prat i šumprešavat u Rajskome vrtlu.

I Antica je produžila svoj vječni san. Koji je započela to jutro, dok je  Misec još bi na  nebu, a ugledala ga je kroz polu otvorene škure rodne kuće u Preku, na otoku Ugljanu. 

Patnje mladog autora

... mogu biti i svakodnevne patnje nakladnika

Grafičke zgode i nezgode, drugi dio

Piše: Jelena Hrvoj
U posljednjoj sam vam kolumni (doduše, prekardašila sam jako jer je napisana prije više od pola godine) pisala iz perspektive osobe moje struke, a to znači – iz perspektive grafičkog dizajnera. Pisala sam o tome kako sebi, i osobi koja uređuje tekst iza vas, olakšati posao. Ako vas zanima kako izbjeći probleme s prijelomima teksta, bacite oko na kolumnu prije. Grafičke zgode i nezgode

Danas ću vam, kako sam bila i najavila, pisati o koricama knjiga. O stvarima u kojima autori često griješe i onome što vašeg lokalnog grafičara baca u očaj (iako vam to nikada neće priznati).

Na samom početku moram napisati riječ, dvije o tome što je korica knjige. Htjeli mi to ili ne, ali korica je ono što prvo privuče čitatelja. Naravno, postoje iznimke, ali većina ljudi će doći u knjižaru ili knjižnicu gdje se nalazi bezbroj knjiških naslova i najprije će posegnuti za onom knjigom koja mu je atraktivna. Vizualna smo bića i ako za knjigom ne posežemo zbog preporuke, oko će potražiti ono što mu se svidi, a tek će onda pročitati što piše na stražnjoj strani.

Najčešće greške autora

Većina autora u glavi ima okvirnu ideju vizualnog identiteta svojeg djela. Ako vam izdavač dozvoli slobodu odabira ili ako knjigu objavljujete sami, postoji nekoliko stvari na koje morate obratiti pozornost. Autorska prava slike i fonta su alfa i omega onoga na što morate obratiti pozornost.

Nebrojeno sam puta od autora dobila jasne upute, slike i tip fonta koji žele na korici samo kako bi se uspostavilo da su slike i font skinuti s interneta bez prethodne provjere autorskog prava.  

"Ne, ne smijete uzimati s interneta što vas volja, bez obzira na to što se nalazi na javno dostupnim platformama. Postoje dvije vrste upotrebe digitalnog sadržaja – za komercijalnu upotrebu i za privatnu upotrebu. Ako sliku skinete sebi za dušu, na nju stavite naslov svoje knjige i ostavite to tako u nekoj prašnjavoj datoteci na disku...nikome ništa. Ako pak istu želite koristiti u komercijalne svrhe (prodaja knjige), kazne za krađu autorskog prava može biti paprena. Što učiniti da se to spriječi?"

Postoje nebrojene stranice s takozvanim stock fotografijama, ilustracijama, grafikama. Platit ćete malu naknadu za sliku koju tada preuzimate uz popratnu dokumentaciju o slobodi korištenja. I premda je to siguran kanal, nitko i ništa vam ne garantira da stotine ljudi nisu istu tu sliku iskoristile za svoje projekte. Ako vam to pak ne smeta, savršeno. Jednako vrijedi i za fontove.

Posljednjih godinu dana u grafički svijet ugurala se i jedna siva zona. AI aka umjetna inteligencija. Iako ona sama po sebi nije zaštićena autorskim pravom, imajte na umu kako umjetna inteligencija izrađuje slike tako da krade ono što joj je na internetu dostupno.

Posljednja opcija je da se u igru ubaci grafički dizajner/ilustrator. Na taj ćete način biti sasvim sigurni da je rad originalan, te da će ga ljudi pronaći samo na vašem koricama i da nećete biti u gabuli oko autorskih prava. Dakle, da skratimo: stock fotografije (jeftinija opcija uz mogućnost ponavljanja fotografije kod drugih autora) ili izrada ilustracije (skuplja, unikatna opcija).

Zašto slušati sugestije grafičara?

Da, možda se u vašem romanu radnja vrti oko četiri babe koje piju kavu ispod masline, dok se na krošnji nalazi paun u žustroj raspravi s mačkom koja na glavi ima sombrero, ali to ne znači da je dobra ideja staviti tu sliku na koricu.

Karikiram, naravno. Ipak, većina autora kod traženja izrade korice odlaze u krajnost. Možda vama znači mnogo što vam glavni lik ima smeđe oči i kosu boje cigle. Možda vam znači mnogo i činjenica da taj lik ima madež iznad desnog oka i preko njega sunčane naočale...čitatelju to ne znači apsolutno ništa dok knjigu ne pročita, a čak i tada će najvjerojatnije napraviti sitnu poveznicu s likom s korice, o tome razmišljati milisekundu i krenuti na sljedeću knjigu.

Vjerovali ili ne, ali postoje trendovi kada je u pitanju dizajn proizvoda, pa tako i knjige. Zastarjeli izgled, font, čak i postavljanje naslova mogu drastično smanjiti interes kupca. Vi kao autor apsolutni niste dužni brinuti o tome, jednako kako niste dužni znati kako pripremiti koricu za tisak. Zato postoje grafičari kojima je posao pratiti trenutačno stanje tržišta, a i potrošili su sate i sate u školskim klupama kako bi naučili sve o dizajnu. Nemojte me pogrešno shvatiti. Svaki dizajner voli surađivati s klijentom i voli čuti smjernice i ideje koje osoba ima. Što se tiče finalnog proizvoda, vjerujte osobi koju ste zaposlili da vam načini korice. I ono najvažnije, potrebna je fleksibilnost s obje strane kako bi na kraju krajeva autor/izdavač bio zadovoljan, ali jednako tako i sam autor.

Još jedna malena stvar na samom kraju. Ne vjerujte grafičaru koji će se bespogovorno potpisati kao autor korice a da vam uputi ijednu sugestiju, kao i onih koji nisu spremni saslušati vas.

Bonus

Za sam kraj, odat ću vam jednu malu tajnu. Koju, pitate se? Odat ću vam tajnu onoga što jednog grafičara tjera da čupa kosu. Tisuću sitnih promjena. Neki dizajneri imaju jasno istaknutu ponudu u cjeniku. Na primjer: izrada dizajna korice (tri idejna rješenja + 5 dodatnih izmjena), svaka dodatna izmjena naplaćuje se xy eura. Vjerujte mi, ne radi se o pohlepi. Radi se o jasno zadanim smjernicama koje naručitelja natjeraju da ustvari sjedne i razmisli o tome što želi, a izvršitelja štite od prekovremenog neplaćenog rada. No, postoje i dizajneri koji nemaju jasno zadanu ponudu. To često rezultira zahtjevima kao što su: „Mogi li se slova pomaknuti par milimetara lijevo?", „Ne, ne...mogu li se pomaknuti desno?", „Ok, to ne valja, mogu li biti veća?", „Ni to ne valja. Možda druga boja?", „Fuj. A neka druga boja?"....i tako u nedogled.

I tako, korak po korak, posao završavate uz pomoć vašeg ćelavog grafičara.

Sjetite se da:

- grafičar radi u vašem interesu i nije ovdje kako bi vam srušio snove

- grafičari su školovani oko više od samo vizualnog

- pazite na autorska prava

- nemojte biti tvrdoglavi

Riram misli | Impuls poezija špancira, kratki osvrt na program

 

Impuls poezija na španciru – 27. kolovoza 2025. baroknim gradom špancirale su dame i gospoda, žvrgoljila djeca, oduševljavali performeri. Glazba i smijeh, radost života širila se jezgrom grada. A grad, simbol ljepote, osvajao je svojim bojama goste namjernike. Domaćini su ponosno pokazivali raskoš malog baroknog bisera. Umjetnost je stolovala na trgovima, u ulicama, u dvorištima. I ove godine udruga Ritam misli te njeni članovi Edita Kutnjak Zlatar, Ljubica Ribić i Milan Novak, uz svesrdnu pomoć i susretljivost gvardijana fra Dragana Grizelja ostvarili su još jedan ljetni san, a snovi su poezija kao što je poezija san pjesnika. Poezija se samo na korak od vreve, sklonila u okrilje Franjevačkog samostana. Unutar zidina zvučnost s ulica dopirala je strujanjem vjetra kao simbol radosti.

Pjesnici donose spokoj, njihovi stihovi govore povijest, raduju se životu i vjeruju u ljubav. Već devet godina dolaze u Varaždin i poput kiše rominjaju starim zdanjem ostavljajući trag poetskih slika. Ove godine mnogobrojni ljubitelji poezije uživali su u baršunastim tonovima barda hrvatske književnosti Enesa Kiševića. Svojom razigranošću i prisnošću, djetinjom iskrenošću bard Enes govorio je život, svoj ili može bit bilo čiji. Svatko od prisutnih mogao je pronaći i sebe u prpošnosti Enesovih stihova. Govorio je o svom odrastanju, o ljubavi, o istini i vjeri da dobro u ljudima postoji. Stihovima je izrekao bol koja je duboko zaorala svijetom nespokoja, svijetom u kojem ratovi nemilosrdno pustoše ljudskost. Govorio je o stradanju djece u Gazi, o krikovima u tami čovječanstva. Govorio je o djeci Ukrajine. O bezumlju koje vlada. Enes Kišević, je svakako pjesnik velikog srca koje nosi ljubav za svakog čovjeka. On ne nosi mržnju, poput proljetne kiše, stihovima pronosi život.

Uz Enesa Kiševića stihove su govorili književnici, Zvonko Kovač i Ivan Pranjić. Pjesnici koji su svoj životni put odredili radom s mladima. Ivan Pranjić, profesor, kulturni djelatnik, svoju je ljubav prema književnosti vješto prenosio na srednjoškolce u Čakovcu i Zvonko Kovač, hrvatski književni povjesničar i pjesnik, svojim je studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu ukazivao na vrijednost jezika na ljepotu i skladnost koju slavenski jezici nose u sebi. Učio ih je osluškivati i doživljavati jezik kao živu materiju. Kao korijen biti. Oboje pjesnika, u svojoj skromnosti, tiho, izvan gungule pjesništva,  ispisuju duboke stihove života i boli koju život nosi.

Poseban gost večeri poetskih bravura bio je pjesnik rođen u Betlehemu, Faek Al Khatib. Fakultet je završio u Ljubljani i danas živi u Sloveniji, s dubokim bolom promatra svoju domovinu Palestinu, koja pred očima svijeta nestaje u pepelu i prašini, u gladi i nevjerici. Ispisuje vapaj koji mogu razumjeti samo oni koji žele svijet bolji za sve. Ne govori o mržnji, govori o kriku majke umirućeg djeteta, o jauku ispod ruševina, o gladi i neizvjesnosti.

Glazba i poezija uvijek šeću zajedno. Dvije dame koje se u potpunosti razumiju. Tako je i ove godine glazba ispunila dvorište Franjevačkog samostana. U prošlost, za mnoge od prisutnih u mladost, vratili su nas članovi mješovitog zbora Kapela Paulina Warasdin s maestrom Zdenkom Kušćerom i sopranisticom Vesnom Kušćer Čisar.

Posebne trenutke čarobne večeri svojim fotoaparatom zabilježila je mlada i perspektivna fotografkinja Viktorija Zlatar.

''Iza nas je svakako večer prepuna emocija, ona nam je poticaj za neke nove susrete. Raduje nas da je Varaždin doista grad umjetnosti, a poezija je svakako na tronu. – kažu organizatori još jednog uspješnog Impulsa.

Otvorenje izložbe Sanja Bistričić Srića | If This Is True, What Else Must Be? / Galerija Prozori

 (…) U središtu multimedijalne instalacije je umjetnička knjiga sastavljena od pitanja koja autorica preuzima iz različitih modnih časopisa. Pritom je sama zauzela više perspektiva – ona je i sakupljačica, i čitateljica, i prepisivačica, i autorica – pa u sijasetu ovih uloga izdvaja pitanja da bi ih presložila, izmjestila, oduzela im kontekst i lišila ih odgovora te ih spojila, zašila i okupila u nekoj novoj formaciji, stvorivši hibridno vizualno-tekstualno tkivo. I dok u svom originalnom kontekstu ona podržavaju i grade određenu estetiku, normiraju poželjna tijela, definiraju odnose za koje se zanimaju (prijateljske, ljubavne, poslovne), izdvajaju sreću, zadovoljstvo ili uspjeh kao imperative, izmještena postaju tek znak bez označitelja na koji se mogu osloniti. Fluidni plutajući fragmenti, lingvistički ostaci koji svjedoče o nestabilnosti značenja, spekulativnoj naravi jezika i njegovoj ulozi u oblikovanju promjenjivih društvenih reprezentacija. Pitanja koja su u časopisima imala jasnu svrhu sada su izvučena iz tog sistema i postavljena u novi otvoreni prostor bez fiksne interpretacije. U ove nizove pitanja sabijenih i taksativno nanizanih u plahte teksta autorica ipak ubacuje određene sidrišne točke, čvorišta koja plutajuću strukturu privremeno ustabiljuju, poput dijelova organiziranih u formi poetskih iskaza, tematskih cjelina oslonjenih na način na koji se pitanja postavljaju How can you / If you were /What do you / Tell me ili, pak, grupiranih prema sadržaju. Tako će, preuzevši pitanja poput Is this the right direction? Is this a viable theory? Is this a joke? Is this normal? / izvršiti obrat i zatvoriti krug koristeći se izvorišnim tekstom kako bi podsjetila na njegovu višestruko kompleksnu prirodu. (…)

Vizual: Sanja Bistričić Srića

S jedne strane i sama uronjena u svijet modne fotografije, istovremeno se iz njega izmiče, pa iz ove rubne pozicije uspostavlja relaciju – ulazi u dijalog. Prije nego o obračunu, riječ je o odnosu i položaju, postavkama i smislu svijeta mode, kao i vlastite pozicije, koje istražuje kroz jezik i sliku. Možda na tragu onoga na što podsjeća Ricouer kada piše da interpretirati prije znači izvlastiti, nego zaposjesti, izložiti se tekstu, ali mu se ujedno i nametnuti. 

Nepokretne slike iz časopisa autorica oživljava u videu u kojem se izmjenjuju kadrovi pokrenutih i manipuliranih fotografija čiji ritam kreira priču – osobnu i kolektivnu, fikcionalnu i stvarnosnu – još jednom potvrđujući rascijepljenost kao početnu točku i pokušaj da je u radu prevlada. Da ju razloži, učini vidljivom, razumije ili makar još jednom dovede u pitanje. (…)

(iz predgovora, Petra Dolanjski Harni)

Više na https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/sanja-bistricic-srica-if-this-is-true-what-else-must-be/70894 

---

Sanja Bistričić Srića (Zadar, 1982.) multimedijalna je umjetnica, fotografkinja i snimateljica. Kroz svoju umjetničku praksu, koja se nerijetko bavi osobnim temama, kolažira i dekonstruira zvuk, tekst i sliku, koristi film, video i foto medij te instalacijske forme, istražuje doku-fikcijske žanrove. Nakon završetka studija agronomije na zagrebačkom Sveučilištu, magistrirala je film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2020). Izlagala je u Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb, 2021.), Muzeju za umjetnost i obrt (Zagreb, 2012.), UK Parobrod (Beograd, 2014.), Galeriji Prozori (Zagreb, 2022.), Galeriji Flora (Dubrovnik, 2022.). Njezine modne i dokumentarne fotografije objavljene su u brojnim hrvatskim i međunarodnim tiskanim i online publikacijama (Elle, Storybook, Vice Italia, Nakid magazine, Interview itd.), a kao snimateljica sudjelovala je u brojnim filmskim, izložbenim i modnim projektima. Suosnivačica je i članica multidisciplinarnog kolektiva RA’AH usmjerenog ka istraživanju i preklapanju mode i vizualne umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu.

 

Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.

Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića

Zapoljska 1, Zagreb

Radno vrijeme: ponedjeljak – petak / 8 – 20h / subota / 8 – 14 h /

Tel: 38512318596

e-mail: galerija.prozori@kgz.hr

Večer kaštelanski' glendi i batudi – smij i suze stari Kaštili

 

Večer kaštelanski’ glendi i batudi Gradska knjižnica Kaštela i ove godine organizira u sklopu Kaštelanskog kulturnog ljeta u četvrtak 4. rujna u 20 sati u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu.

U prvom dijelu večeri će Dramska skupina GKK uz voditeljicu Marijanu Jerkunica izvesti šaljivi igrokaz Nekad bilo, sad se spominjalo prema tekstu Renate Dobrić, dok će u drugom dijelu večeri posjetitelji moći čuti kaštelanske glende i batude iz najstariji’ vrimen’ (kraće i duže šaljive istinite anegdote iz života naših starih) koje će kazivati Ivica Žegarac Žuti i Renata Dobrić.

Kao gosti nastupit će Marijan Grbavac iz Dramske udruge Proložac i Josip Škiljo, stand-up komičar iz SplickeScene.

Izvedbama starijih glazbenih uspješnica ovu šaljivo-nostalgičnu kaštelansku večer upotpunit će Nedo Kovačev, Miroslav Miše i Radenko Lovre Jokić koji će nas pjesmom vratiti u „stara vrimena".

Scenaristica, redateljica i voditeljica Večeri kaštelanski' glendi i batudi koja ove godine nosi naziv Nekad bilo, sad se spominjalo je Renata Dobrić.

Dođite i prisjetite se kako se u Kaštilima živilo u stara vrimena, uz trud i znoj, radost i tugu, smij i suze, uz glende i batude.

 

Ulaz je slobodan.

Više informacija na 021 226 001.

Oleg Antonić | Ramona

 

Ramona

kapne tijelcem nam u dan.

Ocèān

još jednom zgusne se na dlan!

Dok diše da bude

uranjajuć jastvo u vir,

sad sniva i siše osluškujuć mliječni svoj žir.

Ramona,

ti misliš da sam dosta sijed!?

Zar stvarno?!

Već znaš da znat ću biti djed?

Dok dišem da budem

budan grumen, mek u tijeku tvom?

Ramona? Da snažim te tlom?

Ramona!

Nek čas te časti gust i slan;

da listaš

gdje lijer u krošnji nije san.

I dišeš da budeš -

u svjesnosti nalaziš slast;

dok ljubav te njiše da klizneš u ljiljanski hrast.

Ramona,

gledaj, plačem kao slon.

O, Mony,

čuj kako lako falim ton.

No dišem pa jesam

oran grumen, predan tijeku tvom…

sad jurcajmo korijenu dom!

______________________________________________________

* Tekst je nastao s glazbom u mislima ustrojenim taktovima istoimene pjesme (prve u povijesti napisane za film; glazba - Mabel Wayne, tekst - L. Wolfe Gilbert, 1928.) u izvedbi Jima Reevesa (RCA Victor Studio, 1958.).

Mario Lobor | Posljednja trešnja na trešnjevci

Raste na maloj livadi, pored užurbane ceste

Odakle je niknula prije osamdeset tri godine

Iz sjemenke manje od zrna graha

Koju je posadio mladi vrtlar iz obližnje zgrade

I odmah obilno zalio vodom sa zelene pipe

Kako bi kvartu podario još jednu trešnju.

Nekada jedna od tisuću, a sada samo jedna.

Svakog svibnja krošnja joj se rumeni

Od zrelih, slatkih, svježih plodova

Koji žudno upijaju žarko sunce, i proljetne pljuskove –

Kroz stare, velebne korijene

Koji se proteže daleko ispod asfalta.

Dugo je činila crveni putokaz s drugim stablima trešnje

Koje su već odavno zamijenili asfalt i sivi neboderi.

Bile su kao Dolčevi suncobrani.

U proljeće i ljeti, djeca su se verala po njihovim granama

Uz smijeh i ciku, grabeći slasne voćke

Prolaznici bi čekali u hladu, uživajući u slatkom mirisu

A parovi se ljubili i uzdisali u sjeni bujnih krošanja

Izmjenjujući tople zagrljaje i vrele šaptaje.

Sada to mogu samo pod njom, ali kao da ih više ne zanima.

Ili možda imaju neko drugo mjesto?

A trešnja i dalje stoji, u sjeni betonskih zgrada

I povremeno netko zastane, pogleda ju, i nasmiješi se.

Snješka Budanec | Majstore...

 

Majstore 

pusti se alata

primi se kontejnera i flaša

Ne čuči u tebi ni Tereza a niti Hood, ni Krleža niti Dumas, ni Whitman niti Čakovski, ni Strauss  niti Hendrix, ni Cobain, ni Winehouse, ni Ledger, ni pjevač, ni glumac, ni tekstopisac, ni glazbenik, ni pisac, ni pjesnik, ni kritičar, ni tragičar, ni komedijaš

Samo si stari slijepi Beethoven

Pokopat će te i napraviti štand na tvom grobu bez natpisa

 A tvoj portret postat će zakrpana ikona u polju kukuruza u jesensko doba

Majstore 

pusti se alata

primi se kontejnera i flaša

Nisi Churchill ni Jobs, ni Fleming, Röntgen, ni Newton, ni Boyle, ni Curie, ni Bošković, ni Tesla, ni Einstein, nisi političar ni direktor, ni manager, ni liječnik, ni inženjer, ni znanstvenik, ni profesor, ni docent, ni učitelj, ni asistent, ni student, ni gimnazijalac, nisi ni učenik, ni šegrt, ni kmet

Samo si nadobudni slobodnjak

Pokopat će te i nestat ćeš kao sjena kad navali vojska oblaka protiv kratkotrajnog sunca

Tvoj portret postat će paukova mreža na tavanu uspomena

Majstore

ma pusti se više tog skrpanog i beznačajnog alata 

dok su ti ruke još perje meko

Primi se kontejnerskih putopisa i flaša realnih očekivanja

Ne čuči u tebi ni Bog, ni Juda, ni đavo ni Mesija, ni crkvenjak, ni vagabond, ni vinogradar, ni kovač vremena, ni orleanska djevica, ni tesar, ni gnjida, ni rob

Ti si samo prazno platno duše što će se natopiti kišom blata kojeg će se ukopom radosno riješiti

A tvoj portret, majstore…

Nikola Dubroja | Mojim pjesmama

Otkucaji moga srca 

vaši su koraci danju 

a san noću 

Do mene dolaze riječi 

koje prije nisu 

pokazujući mi da odrastate 

A ja vas i dalje vidim 

nespretne 

zanesene 

Takve vas volim 

od onih dana 

kad ste me vukle za rukav 

zbog svake zvijezde