Nikola Dubroja | Noćna simfonija

Tama je pred uprtim očima 

sačuvala tajnu nestanka obzora 

umivajući lice kapima kiše 

Pun mjesec je oslikao most 

na površini mora 

nošen valovima 

Obala je sanjala poruku u boci 

pod zvijezdama bijaše teško 

odoljeti romantici 

Nikola Dubroja | Mojim pjesmama

Otkucaji moga srca 

vaši su koraci danju 

a san noću 

Do mene dolaze riječi 

koje prije nisu 

pokazujući mi da odrastate 

A ja vas i dalje vidim 

nespretne 

zanesene 

Takve vas volim 

od onih dana 

kad ste me vukle za rukav 

zbog svake zvijezde

Nikola Dubroja | Drvored

Šećući dušom drvoreda 

kao misao o ljepoti

ciljano usporim 

dok svijet iza mene žuri

Šuteći usred buke

dotičemo se važnih tema 

čiji su zaključci sačuvani 

u krošnjama 

Štitim ga koliko mogu 

od ljudi s oštricom u oku 

a on mene od stvarnosti 

koja vreba na kraju staze

Nikola Dubroja | Koraci

Koraci se mijenjaju pred srcem 

koje se čisti od misli 

putevi im postavljaju zamke 

samo kad njima polete 

kao muhe bez glave 

Koraci se mijenjaju pred očima 

koje su naumile doći 

do nebom obojenog 

mora u daljini 

Koraci se mijenjaju pred dušom 

kojoj se pleše noću 

pronalaze način 

da ju dovedu pod zvijezde 

i oslobode srama 

Koraci se mijenjaju pred željom 

hodanja po uspomenama 

ne pomičući se s mjesta 

Nikola Dubroja | Daljine u nama

Ima nečeg u daljinama.

Rijeci ne poznaješ tok, 

a odmah bi kupio brod

da otploviš njom. 

Ima nečeg u daljinama.

Planini ne vidiš vrh,

a odmah bi na njemu

sagradio dom.

Ima nečeg u daljinama.

Šumi ne nazireš kraj,

a odmah bi bez mape, 

krenuo njom. 

Ima nečeg u daljinama.

Upoznaješ ih

kako bi se vratio 

sebi samom.

Nikola Dubroja | Niz

Ima li noćni vjetar zube 

koje nam zabada u prste? 

Vidim li u tvojem srcu 

leptira ranjenih krila? 

Može li tišina ostati tišina 

ako njene odaje posjeti riječ? 

Može li tajna ostati tajna 

Ako ju vrata pošalju u svijet? 

Jeli suton nebeska atrakcija 

i može li se skočiti u oblake? 

Jesmo li mi u očima prirode 

barbari koji 

ubijaju njenu djecu? 

Nikola Dubroja | Sporim koracima

Zaustavimo ovaj hladni 

bijesni svijet 

prije nego vrijeme 

nas meke poput kruha 

baci u pećnicu 

Okončajmo ogorčenje 

pisanjem na stijenama 

usred morske pjene 

Dok sve gori 

naša će stvarnost biti 

usne koje se dodiruju 

na obali 

Nikola Dubroja | Poput filma

Pijem lošu kavu na kolodvoru 

konobar pere čaše 

a prosjedi pijanci za šankom 

raspravljaju o politici 

Ciganka uz božji blagoslov 

prodaje krunice i crkvene kalendare 

uz sočne psovke onima 

koji je ignoriraju i odlaze 

Krećem k izlazu 

u daljini se čuje škripa tramvaja 

poput završne scene 

starog filma. 

Nikola Dubroja | Toma

Tuga je odabrala srce

koje je znalo kako

sve proplakane suze

skupiti u vječne stihove

Tuga se poput konca

provukla kroz ušicu igle

da poroke spoji s utjehom

boemskog života

Tužne ženske ruke

vezale su ljubavnu nit

preko bolnih šavova

dok je nespokojna duša

napuštala umorno tijelo

Nikola Dubroja | Dvoje

Kroz nas koji ćemo se 

jednom upoznati 

zagrlio sam nebo i more 

i pisao o iskrenim dušama 

čije se boje naziru 

u sveopćem mraku 

Neka nas do tada 

predstavljaju dvije ptice 

koje su se pod oblacima 

odvojile od jata 

Nikola Dubroja | Nada

Srce je sinoć spasilo nadu 

od utapanja u pesimizmu 

prosječnosti 

Njen zvjezdani trak 

obasjao je oči 

u kojima odavno kopni 

Donijela je utjehu 

spasila želju 

u neko bolje 

sutra 

Nikola Dubroja | Stablo

Pod olovnim nebom 

neki su ljudi 

sjekli stablo 

Život je curio iz njega 

i stapao se 

s kapima kiše 

Obris suza na kori 

klizio je do lišća 

na pločniku 

Grane su spoznale 

da više nikad neće 

dotaknuti sunce 

Nikola Dubroja | Odrastanje

Ruke na plaži 

slagale su kamen 

na kamen 

U pijesku su nastajali 

tajanstveni gradovi 

vulkani 

Vjerovali smo 

da stabla 

trče za nama 

Sanjali smo budni 

i probudili se 

odrasli 

Nikola Dubroja | Samoći

Kad mi daš 

dovoljno vremena 

da u krošnji prebrojim srcolike listove,

pomislim da 

nisi tako loša. 

Kad spoznam 

da si me dovela u svoje carstvo tišine 

zato što si shvatila 

kako je došlo vrijeme 

da razbijem jedan 

od svojih zidova, 

pomislim da se nadopunjujemo 

Bolje te podnosim 

kad me vrebaš 

na mjestima 

na kojima se čuje 

šum mora.

A malo teže 

kad me noću

pri odlasku na počinak 

na krevetu dočeka 

samo jedan jastuk. 

Nikola Dubroja | Ljepota

Snijeg svjetluca 

a borovi su nalik 

ilustraciji iz slikovnice 

U zaleđenom jezeru 

nazire se 

refleksija djetinjstva

 

Svjedočim idili 

pozivu prirode 

na snježni bal

Prsti su smrznuti

pahulje padaju 

u preobrazbi nestaju

Nikola Dubroja | Brige

Brige hodaju na 

prstima u mojoj glavi 

jutrom su me pratile 

do kolodvora 

Tko zna koliko su puta 

boraveći u meni 

upoznavale nove gradove 

Prolazimo tako kilometre 

i čekaju da mi osmijeh 

nestane s lica 

Tako su me jučer 

nenadano zaskočile 

u tramvaju 

Nikola Dubroja | Skica za poglede

Naslikaj mi osmijeh 

prije nego zakoračim u šalu 

a kaput skrojen od briga 

ostavim u garderobi čekanja 

Namjesti mi periku 

očima dodaj lažni sjaj 

jer u šarenom svijetu iluzija 

nema mjesta za sivilo 

Kad publika ode u mrak 

obično pripalim cigaretu 

a sutra me ponovno čeka 

kostim s ostacima konfeta

Nikola Dubroja | Samo da ostane tako

Ostale su mi oči dječaka 

pomoću kojih još uvijek 

oblake vidim kao čarobnjake 

koji se mogu pretvoriti 

u nama drage oblike. 

Samo da ostane tako. 

Ostao mi je osmijeh 

ljubomorno ga čuvam 

od gorčine svijeta 

pa ga pošaljem nekom 

ko se smije kao ja. 

Samo da ostane tako. 

Ostale su mi ruke išarane 

bojama i tintom nalivpera

dok s radošću stvaram, 

Samo da ostane tako. 

Ostaje mi srce koje previše voli 

pred borbu mu stavljam 

oklop da ga ne slome boli 

na kraju borbe ono me moli: 

Samo da ostane tako. 

Nikola Dubroja | Možda spoznam

Možda ima čari u tišini
kojoj noću sve ulice
kojima zaneseno prolazim
postanu dom

Možda će samoća
nakon protoka vremena
podariti prve cvjetove
poput kaktusa

Možda spoznam putanju
još uvijek nepoznatog
dalekog i nedokučivog
vlastitog života

Jer u nama postoji brana
tajni, snova i strahova
koju često probijamo
a još češće iznova stvaramo

Kada slobodno poteče voda
svih naših nedorečenosti
javlja se i strah
da ćemo tako potopiti
smisao vlastita života.

Nikola Dubroja | Ljudi kao ja

Ponekad se pitam
postoje li ljudi
koji misle i osjećaju
isto kao ja?

Koliko sličnosti ima
u našim različitim,
a opet tako istim,
stilovima života?

Postavljaju li si oni
isto pitanje
kad ih obuzme
val samoće i nespokoja?

I spajaju li se naše,
nama samima,
nespojive ceste
na raskrižju života?

Gleda li nas Nebo,
kao što ga mi gledamo,
broji li nas Posebne
dok mi brojimo zvijezde?

I koliko smo se puta sreli,
a ni riječ si nismo rekli,
jer smo u zajedničkoj tami
pomislili da smo sami?