Ruža Zubac-Ištuk | Žrtvovanje za davno žrtvovano

Moje je ime metafora od vremena i riječi.

Ja sam zrno gorušice izgubljeno u mnoštvu grijeha.

Tražim svoje dane i život pohranjen u njima.

Obilazim sajmišta gdje prodaju lica za pseće njuške.

Zavirujem u priče i tamu koja vodi do margine,

u svjetlost vatre, u sve boje očiju ispred sebe

i ništa ne razabirem osim svojih ruku.

Moje je ime molitva ispisana na zidu u obrisu

ljubičastog krajolika mojih misli nedostupnih lažnim

ukazanjima koja silaze iz raja noseći poruke 

kao ptice rugalice gnijezdo u kljunu.

Tražim komad zraka u neorganiziranosti prirode, jezika i sluha

jer organiziranost i forma nameću žrtvovanje za davno žrtvovano

da bi se spoznao protok vječnosti bez sudnjega dana.

I lice svoje tražim ispod blata po kojemu su pljuvale muhe,

a nisam imala ni moć ni snagu ući u vrijeme svemoćnih

da im zderem kožu umrljanu nečistoćom uglađene finoće,

niti leći pod kotače kočije koja vozi u Nebo.

Godinama živim u čoporu oblikovanom od praha s udahnutom dušom

da bih bila što sličnija Božjoj slici i prilici u kutu svemira 

gdje se ljepota i apsurd života spotiču jedno o drugo.

Ja sam sukob duha i tijela izgubljen u labirintu orijentacije nad proročanstvom.

Simbol sam života koji pleše ritualni ples oko smrti od postanka iz praha

do nestanka u prahu.

Oprosti mi, Svemogući, što se u međuvremenu hranim kruhom ljudske truleži 

i napajam vodom punom čežnje za osvetom…

Moje je ime Čovjek.