Ruža Zubac-Ištuk | Između prvog i posljednjeg plača

Nebom je teklo Venerino mlijeko, mlako i gusto. 

Od njega se bjelasala noć umotana u crno ovčje runo, 

pahuljasto meko poput dječje duše u rukama sna. 

Na runu je ležao moj melankolični nemir

i uporno brojao izgubljene godine otrgnute od mene

s vidljivim kapljicama žuči i krvi, 

a one mu izmicale među krijesnice i krila netopira.

Nisu voljele moje godine poslijevremenost

u kojoj sve mora imati svoje ime, lice i naličje, miris i boju,

mladost i starost u kojoj sve mora biti prebrojano, složeno, označeno…

One su voljele sveopću dostupnost, emotivnu zanesenost,

lirsku ljepotu gorčine, viziju svega 

što se iza riječi skriva – otvorena vrata bez straha od praznine.

Ali, moj melankolični nemir nikada nije spavao.

Noću je mjesečario i prekidao mi nepregledni popis putova i snova

u kojima sam htjela potvrditi sebe; 

danju je preo balade iako je prezirao sve što se ponavlja

pred zrcalom u krugu zamarajućih misli

i samosvjesno čuvao šutnju riječi u vrču punom beskorisne mudrosti

ispod Demaklovog mača od kojega je bezglavo zazirao.

Presjeci nit – govorila sam mu – i iščezni puteljkom,

onim iza kuće, u bespuće velike razdaljine

jer ja ne znam molitvu anđela ni odu demona

kojima se, kažu, liječi opsjednutost vremenom.

Ne bulazni – rekao je – dođi i sjedni pokraj mene na crno nebesko runo

jer mi smo jedno u vremenu, osobnost korozije života.

Sjedni i gledaj kako se dani sunovraćuju poput vodopada u urnu nebesku,

u kraljevstvo mraka gdje svjetlost ljudskih očiju svlače i presvlače

u sliku dotrajalosti tijela i duha.

I ja sam sjela kao poslušna životinja u gospodarevu sjenu

i nemoćno se stisnula između prvoga i posljednjeg plača.