Slava Rosandić | Tako mirisan

Te sedefasto-rumenkaste 

ružičasto jastučaste 

ljudske pore 

(vratić - pelud, 

vjeđe – vlati; 

lišca – sanak snovit

pokrov zlati).

Oh, Bože, 

(S)Tvoritelju blagi – 

put je njegva 

bezbroj puta savršenija od tebe. 

Srebrnkastim pahuljama 

umivena; 

cjelovima razbuđenim 

ovijena.

Rastopljena kapljicama 

mjehurastih kiša;

zjena (njegvih)

lepet 

kao - 

trepet 

krila 

nečujnih leptira… 

Sad već

čuđenje mi…

umire 

čuđenje mi zri…

Zašto?

reci zašto

mi se nismo

mi se nismo

cijelo vrijeme 

grohotice smijali… 

već smo

cijelo vrijeme

već smo 

cijelo vrijeme

neutješno 

plakali!?