„Don Tito” – roman koji otključava kozmologiju i antropologiju

„Don Tito” je, kako to navodi autor, roman s ključem, no taj ključ otvara vrata vrata svih naših sredina. Likove koje u njemu pronalazimo, naći će svoje ozbiljenje u Preku, Zagrebu, Zadru ili, da ne nabrajam više, u, primjerice Delnicama (grad najviše nadmorske visine u Hrvatskoj). Čitatelji ovog romana, čitat će autorski tekst Nikola Šimića Tonina, ali će ujedno, u prenesenom smislu, čitati i povijest sredine u kojoj se oni nalaze, koju poznaju, koja ih je oblikovala i koju, a to je daleko najteže, moraju nadići ako i sami ne žele biti ozbiljenje nekog lika iz ovog romana.

Don Tito i Tito se ne razlikuju samo ideološki, ta razlika je mundalna, riječ je o dva različita svijeta – prvi Tito, u ideološko-oportunom smislu, posvaja oca don Tita, čineći ga nesposobnim za očinstvo, dok drugi Tito, onaj sakramentalni odnosno don Tito, od oca odbačen jer nije želio slijediti njegov put povijesnog parazitiranja, postaje topla, toliko prihvatljiva ironijska točka koja razotkriva svu bijedu, ali i uzaludnost, pristajanja uz silnike neke epohe. Epohe su, ma kako moćne izgledale, ipak, makar na ovim našim prostorima, prolazne – nekoliko epoha stane u jedan život, pogotovo u život Pjesnika. Zarobljenici epoha koriste riječi kako bi silnicima podilazili, dok ljudi koji razumijevaju nemoć epohe ili trenutno vladajuće ideologije, demonstriraju vlastitu ljudskost, koja je u ovom romanu prikazana u don Titovoj brizi za ruže u vrtu. 

U romanu se nudi ključ koji otključava komunizam, ali ne kao ideologiju ili skup ideja koje pridonose razumijevanju svijeta. Nije riječ o komunizmu dokidanja klasnih razlika i stvaranja pravednog društva, nego je riječ o nekom izgubljenom antropološkom entitetu koji djeluje kao princip iz kojega nastaju ljudi zaokupljeni vlastitim instinktivnim područjem.  Roman donosi mnoštvo takvih primjera i, što je, u evolucijskom smislu, najpogubnije, svi ti primjeri djeluju životno. Oni su ona točka iz koje je naša sadašnjost evoluirala. Naša sadašnjost nije sadašnjost evolucije ideje, nego instinkta. Kratki opis magarca i požara, da posegnem za romanom, u sebi sadrži objašnjavalački potencijal za poimanje našeg društvo-političkog vremena i tom vremenu pripadajućeg prostora. 

Ako je čovjek razuma evoluirao iz majmuna, onda je čovjek instinkta i požude evoluirao iz magarca. Nadalje, ako Jahve, zbog počinjenog grijeha, iz Edena izbacuje Adama, onda je jasno da iz don Titovog vrta biva odbačen magarac jer, zbog kronične neslobode, nije u stanju ni sagriješiti. Adam opožaruje svijet slobodom koja Bogu govori NE, iz te slobode evoluira čovjek koji Bogu može reći NE, no, što će evoluirati iz magarca? Pa, ljudi koji svoju požudu i instinkt smještaju u svako vrijeme i svaki prostor, bitno je samo da to ne bude prostor ideje, slobode, istine i ljudskosti.

„Don Tito” je roman o kozmologiji i antropologiji, u njemu se precizno identificiraju, nažalost uvijek isti principi iz kojih nastaje naš svijet, ali i ljudi koje susrećemo. To su uvijek isti ljudi, ljudi  vezani za prostor ne za ideju, oni se zbog te vezanosti i antropološke zadanosti, spremno dodvoravaju trenutno vladajućoj političkoj paradigmi koja im jamči da, poput svog evolucijskog pretka, kada to zatreba, spale vlastitu prošlost kako bi mogli, u novonastalim okolnostima, biti stvoreni ni iz čega. To ništa nije metafizičko ništa za kojim poseže Bog u svom stvarateljskom naumu, ono je toliko prizemno ljudsko ništa da, poput usuda, trajno obilježava našu povijest i društvene odnose. 

Nikola Šimić Tonin ovaj roman ne piše kao pisac, nego kao antropolog i kozmolog naših ljudi i našeg, tipično hrvatskog svijeta. Ovo je, dakle, roman koji prokazuje jednu antropološku i kozmološku niskost. Ovaj roman treba pročitati s nadom kako ćemo ga, na kolektivnoj razini, jednom prestati živjeti. Iz ovog romana treba izaći ili, ako smo dovoljno mudri, našu društvenu i političku stvarnost ćemo zaključati u roman te potom uništiti ključ, da ono što treba biti trajno zaključano nitko više ne otključa. 

Doc. dr. sc. Marko Vučetić