Demon je nekoć bio genije
što znao je piti iz pehara zlatnih
i tvoriti skladno stihovlje
uz kakvu lijepu smrt.
Sada je to sivi prozaik,
rado podsijeca krila htijenjima,
i visinu spušta do stropa ureda.
Njegov pitomac više nije Shelley,
no neki Bijeli, Blijedi, ma kako se već zove...
Pjesmama se ruga,
a ushit bilježi na postotku rasta.
Teomahija počinje i svršava
oko uredskog zahoda.
Bitka za ključeve mjesta
gdje je privilegija srati.
Danas su ključevi u mene, junaka!
O, vrlo moguće, do kraja tjedna!
U zrcalu se smijem i perem ruke:
tamo gdje ništa ne bazdi,
gdje bokôri umjetna aroma
nježnih ljubica,
gdje samo za me pjeva Arsen!
....
Ako ćemo pravo, nije tako loše biti
Shelley 3.0..
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.