Ivan Katić | Orah

Otac je uz ograde imanja sadio voćke, skoro sve koje su uspijevale u našem kraju. Mladice su bile visoke oko dva metra i već druge godine kuća je izgledala kao da je u parku. U proljeće za cvjetanja širio se opojan miris nektara i jak zuj pčela.

Jedino na sjevernom dijelu parcele ostalo je desetak metara prazno. Otac ništa nije govorio, samo se zagonetno smješkao. I jedno jutro kamionet je dovezao malo stablo oraha. Kad je posađeno, otac je zapalio cigaretu, zadovoljno povukao dva dima i značajno rekao: „Voćke su posađene da uživamo u hladovini i plodovima. Orah je posebna priča. Možda ne znate, no orah može trajati godinama, stoljećima. Njega sam posadio za unuke, praunuke i one koji dođu iza njih. Pričat će da je neki njihov predak to davnih godina zasadio. Najprije će spominjati moje ime, a kasnije će to postati bezimena priča. I vas dvojica kad dobijete djecu posadite po orah. Neka se širi priča.“

Otac je rano otišao i nije doživio unuke. Jedina praunuka, Lina, unuka mog brata, tetošena je poput princeze. Brat je ispred kuće između pelegrinki uredio kutak za nju. Ona, sedmogodišnjakinja, ima ljuljačku, klackalicu, kućicu s igračkama i bezbrižno uživa. Na jesen će u školu i već sama crta, slaže slova kako je naučila u vrtiću. Sve češće nestaje iz svog kutka i onda je nalazimo na klupi pod orahom. Crta, stalno nešto crta. Pregledamo crteže i prepoznamo se. Ja sam ćelav s naočalima, brat ima stomačić. Malo je to zbrkano, ali na svakom listu ima isti lik: muškarac s crnom kosom i mišićima na rukama. Nismo obraćali posebnu pažnju, ali lik je bio stalno prisutan i nekako poznat.

- 'Ko ti je ovo na slikama?

- To smo svi mi, tu je i naš pas Džeki i moja najbolja prijateljica Maja.

- A ovaj barba s crnom kosom?

- To je dobri čovjek. 

- Kako dobri čovjek?

- On živi ovdje u orahu, to je njegova kuća i priča sa mnom.

- Kako priča?

- Tiho, tiho, jedva se čuje, šapće mi Linice, ti si moje sunce. Dođe i smiješi se. On je dobar čovjek. 

Pregledavajući naše stare slike, brat je pronašao jednu iz mladosti na kojoj smo na plaži s roditeljima. Pokazao je Lini i ona je odmah pokazala na oca:

- To je dobri čovjek, a ove druge ne poznam!

Samo smo se pogledali.

A onda je jednog dana svečano poručila:

- Dobri čovjek je ljut na vas što niste posadili svoje orahe.

S proljeća brat je nabavio dva mlada stabla, naravno, oraha. Ja sam donio klupe ispod svake mladice. Lina se zadovoljno nasmijala i obećala javiti dobrom čovjeku.

Sad često sjedimo pod orasima.

I čekamo.