Treba znati pisati za publiku i pomoći čitatelju organiziranjem sadržaja

Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar 

Na promociji knjige “Zagorkini sljedbenici” Sandre Pocrnić Mlakar urednica Božica Brkan objavila je svoje viđenje knjige kojoj je, kako je rekla, navijačica i svojevrsna babica. “I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave…”, navela je Božica Brkan u svom iscrpnom prikazu. 

Božica Brkan postala je i službeno Zagorkina sljedbenica prije 25 godina - kao urednica Večernjakovog Vrta osvojila je Nagradu Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen podlistak-prilog za 2000. godinu. Uz brojne književne i pjesničke nagrade, Božica Brkan ima u biografiji i rekordne naklade ljubavnih romana i megauspješni izdavački projekat “Oblizeki”, po čemu je također bliska Zagorki. Pjesnikinja, književnica, novinarka, urednica, blogerica…. kad je posrijedi novi sadržaj ipak reagira novinarski. Tako je i u svoj prikaz “Zagorkinih sljedbenika” novinarski ugradila pitanja koja su na promociji u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, zbog vremenskog ograničenja, ostala neodgovorena. Ovdje su zato pismeni odgovori na pitanja koja je u svom prikazu postavila Božica Brkan. 

Obje smo s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…

Da, Zagorka je znala što publici treba. Između dva rata, u doba otvaranja škola i za djevojčice, pisala je ljubavne romane i pokrenula ženske novine Hrvatica, koje su donosile kuharske recepte, savjete za domaćinstvo te modu koja se crtala – tada u novinama još nije bilo fotografija. Za nas današnje važno je da je Zagorka znala što publici treba i da je svojim izdanjima pridonosila širenju pismenosti. Njezini ljubavni romani čitaju se i danas, iako je poslije napisano puno ljubavnih romana, Osnovala je Hrvatsko novinarsko društvo i Društvo hrvatskih književnika? Unatoč svom njezinom angažmanu, puno je vremena trebalo da njezine romane knjževnici priznaju kao književnost. U svojoj knjizi oslonila sam se na Zagorku kako bi nam njezin primjer pomogao odrediti kriterije prema kojima vrednujemo pisce koji pišu za publiku. Jer oni ne pretendiraju na mjesto u povijesti književnosti, već žele biti čitani. Možda se, zbog našeg socijalističkog naslijeđa i oslanjanja nakladnika na državne potpore, smatra da pisci moraju biti samo oni najbolji, jer nikad nema dovoljno novca za sve. No, književnost ne čine samo najbolji, mnogo je vrlo dobrih, pa i osrednjih koje publika također voli. Imamo primjere iz velikih književnosti gdje vidimo da bestselere i hitove ne pišu najbolji pisci, nego vješti pisci. Kada ćemo, ako ne u informatičkom dobu, moći postaviti pitanje – zašto mi ne možemo imati tako bujnu i raznoliku književnost iz koje bi se kristalizirala kvaliteta, a ne samo jednog najboljeg književnika? Profesionalce plaćamo, ali amateri imaju više entuzijazma. Za naš mali jezik, velika je šteta što entuzijazam amatera ignoriramo i podcjenjujemo, tim više što naši maturanti ne znaju napisati esej, a više od trećine pismenog stanovništva ne uzima knjigu u ruke.

Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?

Knjiga obuhvaća cijeli sustav od autora, preko izdavača, do kritičara, medija i knjižara. Napisala sam je zato što mi se čini da se kod nas ne zna da cijeli taj veliki sustav mora raditi skladno da bi knjiga stigla od autora do čitatelja. Nakladnici objavljuju domaće pisce, mediji informiraju publiku o tome što pišu domaći pisci, knjižare prodaju knjige domaćih pisaca… cijeli taj lanac čini književnu scenu i održava hrvatski jezik. Po mom nakladničkom iskustvu, dosta karika nedostaje u tom lancu. Naša je publika neinformirana, ne zna gdje naći knjigu domaćeg autora ili ga podcjenjuje jer smatra da je težak i nezanimljiv. S druge strane, naš pisac ne zna što će s rukopisom – kako ga objaviti, kako ga doraditi, kome uopće treba njegov rukopis? A žanrovi i priručnici domaćih autora trebali bi biti dostupniji publici jer su adaptivni, trebaju nam za prilagodbu, osobito u doba brzih promjena kao što je današnje. Društvene mreže otvorile su širok poligon za izražavanje osjećaja i pokazalo se da se najlakše i najmasovnije izražava agresija. Smatram da odgovor nije povlačenje, već uporno demonstriranje drugih, kvalitetnijih načina izražavanja i adaptivnog korištenja interneta, društvenih mreža i, opet, materinjeg jezika. Već samo zbog mentalne higijene, bilo bi dobro široko afirmirati domaće pisce koji se izražavaju s lakoćom kako bi drugima bili uzori. Osobito mladima.

Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura!

Mediji su živčano tkivo društva. Povezuju, informiraju, olakšavaju donošenje odluka, zabavljaju, educiraju. Mediji bi se trebali pobrinuti da Rijeka zna što se čita u Osijeku i da Dubrovnik prati što se prikazuje u Varaždinu. Imamo medije, ali oni ne izvršavaju sve te zadatke. Kod nas kao da se kultura još shvaća kao u 19. stoljeću – kulturu čine kazalište, književni klasici i muzeji, ali ne i blogovi, ljubavni romani ili self-help. S druge strane, buja socijalna patologija, sve je više depresije, ovisnosti i agresije, što se može prevenirati i tretirati upravo kulturom i odgojnim djelovanjem. Možda bismo zato trebali biti fleksibilniji u definiciji kulture jer kulturu čini i verbaliziranja osjećaja na materinjem jeziku, povezivanje, raspravljanje o sadržaju, stvaranje povjerenja... Ministarstvo kulture RH vjerojatno je prepoznalo tu potrebu kada je svom naslovu dodalo - Ministarstvo kulture i medija. Jer nije život samo zabava i senzacija, ima poslova koji se moraju obaviti. A mediji su ogledalo društva i svima bi nam koristio vjerniji odraz umjesto iskrivljenog, senzacionalističkog. 

Možda napokon uspije uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši pisci pišu o nama i da je zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko će, ako nećemo mi? 

Morali bismo biti svjesniji odgovornosti prema vlastitom jeziku, a i prema vlastitoj djeci. Dvadeset godina prođe za čas i sutra će današnji desetogodišnjaci postati roditelji, zaposlenici, stručnjaci, majstori… Hoćemo li ih potjerati u inozemstvo jer u Hrvatskoj za njih nema kruha? A što ćemo s jezikom, koji nije “konkurentan” na stranom tržištu? Tko će ga čuvati ako ne mi ovdje? U Irskoj ili na Novom Zelandu nitko neće pisati i objavljivati romane na hvatskom. Na promociji sam rekla kako je izdašno stvaralačko vrelo domaćih pisaca, no da bi pisac došao do publike, potrebni su mu mediji. Ne možemo sve prepustiti društvenim mrežama i samohvali. 

Sandra tvrdoglavo želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo.

Da, definitivno pobjeđuje multimedijalno, elektronsko objavljivanje, jer je isplativije od papira, ali ako pristanemo da multimedija bilježi ono što je vrijedno zabilježiti, opet trebamo reducirati sadržaj koji je za objavljivanje, od onoga koji nije. Danas lebdimo u elektronskom svemiru koji dopušta objavljivanje svega i svačega i došli smo do granice koju postavlja pažnja čitatelja. Čitatelj danas više ne može konzumirati sve što je objavljeno, čak ni izabrati što će čitati od svega što se objavljuje. Jer da bi izabrao – mora pročitati. Svoja razmišljanja u “Zagorkinim sljedbenicima” nastojim usmjeriti prema izboru onoga što treba objaviti i što treba čitati. Papir je opet tu samo sredstvo jer je prostor papira ograničen i zahtijeva strukturiranje, za razliku od e-prostora koji je beskonačan i omogućuje i beskonačno korigiranje, dopunjavanje, uređivanje teksta. Za bilo kakvu diskusiju moramo znati o čemu raspravljamo – dakle, tekst mora biti konačan. Drugi je razlog za papir strukturiranje sadržaja od najvažnijeg na prvoj stranici, do marginalnog u rubrici na poleđini. Ne treba sve čitati i nije sve za čitanje, stoga publici treba pripremiti sadržaj tako da se u njemu lako može snaći, od dnevnih informacija preko opće kulture do marginalnih, zabavnih sadržaja. Informiranje zato porazumijeva strukturiranje sadržaja kako bi publika mogla konzumirati i memorirati pročitano i u konačnici ugraditi nove informacije u svoje ponašanje i prilagoditi se. Isto vrijedi za kulinarske recepte kao i za self-help, bonton, međuljudske i političke odnose. Čitanje novog sadržaja motivirano je napredovanjem, prilagodbom, razlikovanjem bitnog od nebitnog, poboljšanjem i rastom nasuprot stagnaciji i propadanju. 

Dodajem riječi jednoga knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga bojkotira?

Naravno da su domći pisci nekonkurentni u usporedbi s hitovima s vrhova stranih top-lista koji dolaze k nama na krilima skupog stranog marketinga. Mislim da nije posrijedi bojkot, nego nemar, inercija i kratkovidna jurnjava za zaradom. Smatra se poželjnim sve podrediti zaradi, ali pritom se zaboravlja na čemu stojimo, a i kamo idemo. Publiku prvo netko treba naučiti čitati, a zatim publika treba imati vrijeme koje će provoditi čitajući. Slobodno vrijeme je pretpostavka osobnog rasta i slobodnog izbora. Zato se treba zapitati kakvo društvo postajemo – hoćemo li njegovati kulturu slobodnog vremena i blagostanja ili nam je sudbina juriti za zaradom bez obzira na žrtve? 

Jesi li konačno otvorila novi file?

Novi file je permantntno otvoren. U današnjem informatičkom kaosu, kad informacije putuje brzinom misli, trebamo birati informacije potrebne za adaptaciju. Kako ubrzati usvajanje informacija? Kako organizirati sadržaj koji će olakšati usvajanje informacija? Odgovore na ta pitanja znamo mi s iskustvom u medijima. Ali ako je svrha medija samo klikanje i brza zarada, naravno da prednost nemaju cjelovite informacije, već poluinformacija koje su jeftinije, potrošne i privremene. Ali tako se nitko ne razvija – ni medij ni publika. Pokazuje se ipak da publika zna kakav sadržaj treba te da manipulacija i senzacija nisu nadmoćne informaciji i adaptaciji. Dakle, nova knjiga se sama piše. Tako su nekada govorili iskusni novinari kad bi organizirali posao i sjedili na kavama – novine se same rade!