Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 17. siječnja 2025.

Ruža Zubac-Ištuk | Pastirica bezimena


Koračam hodnicima kao proplancima

među sretnim i nesretnim djetinjstvima.

Pastirica sam smiona, bezimena,

čuvarica ljepote kovilja i smilja.

Srce mi puno izobilja.


Iz pregršti brižno pojim pjesmom ptice,

u okrilje primam zvijezde lutalice,

na dlanu nosim nestašne krijesnice.

Oko mene je stado pitomo i meko 

kao kudjelja vune u ruci mlade prelje,

sito od nadahnuća, krotko od riječi

i životne vedrine.


Na usnama mi frula,

još iz mladosti moje milodar božjih ruku.

Zvucima odašiljem snagu mudrosti i rada

kroz čarobnu jeku djetinjstva ispred sebe.

Gledam ih: život im je tajna tek na početku.


Dlanovima podupirem radoznalo nebo

da im ne umanji vidike, 

da ne uljepša slike stvarnosti

na kojima neće prepoznati sebe.


Odmiče, odmiče vrijeme, a ja – pastirica bezimena, 

godinama strpljivo oblikujem kamen, sunce, 

vjetar i kišu u grumen mladosti 

koja će biti dostajna nositi budućnost.


Hoću li posustati? Hoće li me nadmudriti vrijeme?



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.