Koračam hodnicima kao proplancima
među sretnim i nesretnim djetinjstvima.
Pastirica sam smiona, bezimena,
čuvarica ljepote kovilja i smilja.
Srce mi puno izobilja.
Iz pregršti brižno pojim pjesmom ptice,
u okrilje primam zvijezde lutalice,
na dlanu nosim nestašne krijesnice.
Oko mene je stado pitomo i meko
kao kudjelja vune u ruci mlade prelje,
sito od nadahnuća, krotko od riječi
i životne vedrine.
Na usnama mi frula,
još iz mladosti moje milodar božjih ruku.
Zvucima odašiljem snagu mudrosti i rada
kroz čarobnu jeku djetinjstva ispred sebe.
Gledam ih: život im je tajna tek na početku.
Dlanovima podupirem radoznalo nebo
da im ne umanji vidike,
da ne uljepša slike stvarnosti
na kojima neće prepoznati sebe.
Odmiče, odmiče vrijeme, a ja – pastirica bezimena,
godinama strpljivo oblikujem kamen, sunce,
vjetar i kišu u grumen mladosti
koja će biti dostajna nositi budućnost.
Hoću li posustati? Hoće li me nadmudriti vrijeme?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.