Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 28. siječnja 2025.

Muamera Šutković | Ispod neba bez zvijezda


U srcu noći gdje snovi umiru,

tišina se raširila poput sjene,

i svaki korak što ga ostavim,

ostaje bez imena.

Tvoje ime je zagonetka,

koja se topi na usnama,,

kao sunčev zrak na površini mora

koji nestaje u dubini.


Pogledaj,

u  tami plamti samo jedna svijeća,

a  njen plamen pleše kao tvoj osmijeh,

kao tajna koju nosim u sebi,

koja nikada neće biti izrečena.


Moj svijet je sada polje magle,

gdje tišina šapuće tvoje riječi

koje se nijesu dogodile,

a opet ih osjećam,

kao vjetar što nosi miris kiše

i tuge koju nijedna riječ ne može opisati.


U svakom dahu,

u svakom treptaju oka,

u svakom uzdahu,

ti si tu,

u onoj tišini između slova,

u tom prostoru gdje je vrijeme stalo,

gdje je svaki trenutak vječnost

i svaka misao bol.


Ne znam gdje si sada,

ali osjećam te u svjetlu što probija

oblake,

u zvuku kiše na prozoru,

u tišini koju ostaviš

kad izmakneš iz mog života

kao ptica koja odleti

i ostavi prazninu u letu.


A ipak, uvijek ću te nositi,

kao miris lavande u zalasku sunca,

kao snove što plešu u tami,

jer ti si ona melodija

koja zvoni u mom srcu,

i nikada neće prestati.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.