U srcu noći gdje snovi umiru,
tišina se raširila poput sjene,
i svaki korak što ga ostavim,
ostaje bez imena.
Tvoje ime je zagonetka,
koja se topi na usnama,,
kao sunčev zrak na površini mora
koji nestaje u dubini.
Pogledaj,
u tami plamti samo jedna svijeća,
a njen plamen pleše kao tvoj osmijeh,
kao tajna koju nosim u sebi,
koja nikada neće biti izrečena.
Moj svijet je sada polje magle,
gdje tišina šapuće tvoje riječi
koje se nijesu dogodile,
a opet ih osjećam,
kao vjetar što nosi miris kiše
i tuge koju nijedna riječ ne može opisati.
U svakom dahu,
u svakom treptaju oka,
u svakom uzdahu,
ti si tu,
u onoj tišini između slova,
u tom prostoru gdje je vrijeme stalo,
gdje je svaki trenutak vječnost
i svaka misao bol.
Ne znam gdje si sada,
ali osjećam te u svjetlu što probija
oblake,
u zvuku kiše na prozoru,
u tišini koju ostaviš
kad izmakneš iz mog života
kao ptica koja odleti
i ostavi prazninu u letu.
A ipak, uvijek ću te nositi,
kao miris lavande u zalasku sunca,
kao snove što plešu u tami,
jer ti si ona melodija
koja zvoni u mom srcu,
i nikada neće prestati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.