Meni je, kad sam bila mala, sveta Luce bila sve.
Ne radi poklona — pokloni od svete Luce nikad nisu bili najbolji.
Najbolje poklone nosio je mali Isus, na Badnjak.
Jedne godine, nakon silnih večeri klečanja i molitvi potajno u sobi bake Ade, dočekao me pod borom crno-bijeli mačak.
S tim se poklonom ništa i nitko nije mogao mjeriti — mislila sam s osam godina.
Ali sveta Luce imala je jednu nevjerojatno strašnu priču za moju dječju maštu:
kažu da ona nosi oči na tanjuriću.
Zamisli — svoje oči.
I svejedno te nađe, iako zaspiš čekajući je.
Ujutro je čarapa (tatina, broj četrdeset tri, najveća koju imaš) puna slatkiša, a na dnu je uvijek naranča.
Sad se vjerojatno čudiš kako naranča može biti poklon, ali nama je bila. Bila su to druga vremena. Sitnice su bile pokloni.
Sveta Luce bila je strašna i divna u isto vrijeme.
Zato sam znala da će ona biti Luce.
Od prvog dana.
Neka je došla na svijet na svetog Nikolu.
I bilo je divno i strašno — u isto vrijeme.
Za svetu Lucu vješala je najveću bijelo-zlatnu čizmicu.
Ujutro bi je našla otežalu, punu poklona boljih od naranče.
Neke će stvari u mom životu ostati vječne.
Meni će sveta Luce, zbog moje, uvijek biti sve.
Neke su se stvari ipak promijenile.
Moja je Luce sustigla malog Isusa i ostavila mi crno-bijelog mačka.
A ja ću se i dalje nadati da ću se probuditi i ugledati je u mraku, u sobi.
Ne onu koja nosi poklone —
nego onu koja je bila najbolji poklon ikad.
