Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 17. studenoga 2025.

Pisci u stisci | Ivica Prtenjača i Karmela Špoljarić, srijeda, 19. 11. u 19 sati, kic - polukat, Preradovićeva 5

 

U
 srijedu, 19. 11. u 19 sati KIC vas opet poziva u svoj STISAK, a ovaj put stiskat ćemo se s IVICOM PRTENJAČOM koji će nam govoriti o svojoj poeziji i prozi u trenucima njihova nastajanja - gdje je sve i kako pisao, je li to išlo lako, ili baš i nije, i što o svemu tome misli njegova obitelj?


O CIKLUSU:

PISCI će pričati o STISCI u toplom i ugodnom prostoru polukata KIC-a. U bliskom razgovoru s voditeljicom Karmelom Špoljarić odškrinut će nam vrata svojih radnih, dnevnih i inih soba i otkriti kakav je njihov osobni mikrosvijet koji ih okružuje dok pišu i kako se nose sa stiskom - obiteljskom, kreativnom, vremenskom, financijskom, emotivnom, motivacijskom? Imaju li potrebnu podršku, razumijevanje, vlastitu sobu, mir, tišinu? Hodaju li njihovi ukućani na prstima u napetom iščekivanju nove priče? Pišu li svoje tekstove unutar zone ugode, ili zone sumraka? I da, moramo to doznati - jesu li obitelji ipak sklonije podržati muškarca koji piše?

****
Ivica Prtenjača rođen je 27. siječnja 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Na Hrvatskom radiju autorski potpisuje emisije Moj izbor i Metafora. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih: "Dobro je, lijepo je", "Pisanje oslobađa", "Uzimaj sve što te smiruje", "Brdo", "Tiho rušenje", "Plivač", "Sine, idemo kući", "Kino Sloga", „Albert“, „Odeon“. Njegova djela prevedena su na više od dvadeset jezika i uvršten je u brojne antologije hrvatske književnosti. Za svoj rad osvojio je mnoge književne nagrade i priznanja, a za roman „Sine, idemo kući“ primio je 2022. Nagradu Vladimir Nazor.

Živi i radi u Zagrebu kao slobodni umjetnik.
 
Veselimo se Vašem dolasku!
 

Predavanje "Zagreb – Donji grad: prostor, ljudi i nasljeđe koje živimo" Ive Muraj i Eve Radolović, 20. 11. 2025. u 18 sati

 


Zagrebački Donji grad nije samo arhitektonska cjelina nego i živi prostor u kojem se nasljeđe i suvremenost neprestano isprepliću. Tijekom posljednjih 150 godina stanovanje i kultura življenja u ovom dijelu grada doživjeli su brojne promjene. Turbulentni povijesni događaji i promjene društveno-političkih prilika primorali su dugogodišnje stanovnike - čije obitelji ovdje žive generacijama – da se stalno prilagođavaju novim okolnostima.


Predavanje donosi osobni pogled na arhitektonske i kulturne procese u zagrebačkom Donjem gradu – prostoru koji istodobno čuva i gubi tragove vlastite povijesti. Kroz primjere stanovanja i svakodnevnog života razmatra se odnos između prostora, identiteta i vrijednosti koje oblikuju suvremeni Donji grad te što zapravo znači „živjeti baštinu“.

Poziv je to na promišljanje o tome što u Donjem gradu želimo čuvati, a što mijenjati, kako suvremeni život utječe na graditeljsko nasljeđe kao neizostavni dio našeg kulturnog identiteta te s kojim se izazovima suočavaju njegovi dugogodišnji stanovnici.

 
Iva Muraj, dr. sc., dipl. ing. arh., profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i trenutno predstojnica Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo. Posljednjih deset godina nositeljica je izbornog kolegija Energetska sanacija ovojnice zgrada na diplomskom studiju.
Nakon usavršavanja na poslijediplomskom znanstvenom studiju Graditeljsko naslijeđe, obranjenog magistarskog rada Arhitektura moderne u djelu Egona Steinmanna (2004.) i doktorskog rada Povijesne zgrade u suvremenim uvjetima korištenja (2009.), njezino područje interesa usmjereno je na očuvanje, važnost i promociju izgrađenog arhitektonskog okoliša te mogućnost sanacije i revitalizacije.

Eva Radolović, dipl. ing. arh., konzervatorica i viša savjetnica – specijalistica u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Bavi se istraživanjem, dokumentiranjem i obnovom graditeljske baštine, s naglaskom na arhitekturu Zagreba s početka 20. stoljeća. Profesionalno iskustvo stekla je u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode te u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture, gdje je radila na projektima zaštite i obnove povijesnih građevina. Sudjelovala je u međunarodnim projektima i konferencijama o arhitekturi secesije i očuvanju kulturne baštine te povremeno predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U fokusu njezina interesa je očuvanje urbanog identiteta i kulturne memorije Zagreba.


Uvodna riječ i organizacija:
Ivana Fištrek, voditeljica zbirke Zagrabiensia, Gradska knjižnica, Knjižnice grada Zagreba
Irena Kraševac, voditeljica projekta „Arhitektura i kultura stanovanja u Zagrebu 1880.–1940.“ / ARHZAG koji podržava Hrvatska zaklada za znanost (IP-2022-10-9503), a provodi se na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu

Program je nastao u suradnji Gradske knjižnice Knjižnica grada Zagreba i Instituta za povijest umjetnosti, u okviru programa zavičajne zbirke Zagrabiensia i projekta ARHZAG, koji podržava Hrvatska zaklada za znanost.

Lorena Galeta | Atlantida


Nekoć je civilizacija 

Bila vrlo napredna.

Grčkom se smatrala,

Tim korijenima dičila.


Za potonuće otoka,

Kriva je katastrofa..


Priroda se poigrala –

Oštrim joj potresima.


Ondje sam i stanovala,

U prethodnim životima.


Bizarnim kontroverzama,

Plete se saga o junacima.


Konfrontacija poklonika-

Bivala je subjektivizirana.


Štovanje idola, pa klanjanja,

Neispravno su usmjeravana.


Kaznama je predodređena –

Nastupila erupcija glomazna.


Drevna se kletva ispunila,

Svo čovječanstvo zbunila.


Umjesto ka realizacijama,

-mitologija je krahu hrlila.



Ivo Karaula | Sinovi


Oni se roditi nisu morali, ali su sa našom željom došli k nama,
a nestati i umrijet su morali, pa vječno tuguje mama.
Taj nabolniji trenutak dogodi se negdje od nas daleko i
morali smo uplakanih očiju putovati duž i poprijeko.
Sada evo zbog te crne zbilje, naš trag suza bio je dug tri Milje.
Tada su nam obadva sina istovremeno i neočekivano pali,
jedan završi brzo u Zemlji, a drugi negdje u bolničkoj sali.
Nakon tog nemilog događaja, cijelim se prostorom vijesti proširiše,
da naših dragih Gitarista i Germanista, nema među nama više.
Upravo pred jubilarni nastup te svoje obljetnice prodavaše se ulaznice,
te pored muzičkih oglasa, osvanuše mnoge crne naljepnice.
Iz svoga doma nenadno i brzo odoše kao da su stekli krila,
sviju nas obuze žalost i tuga, a najviše pati majka mila.
Svi ljudi koji su mislili na onom velikom koncertu biti,
umjesto veselja, dođoše k vječnom rastanku sa nama suze liti.
Tada je bilo na sve strane plača, jecaja i suza kao olujne kiše,
i mnogi se svom Idolu i omiljenom prijatelju duboko pokloniše.
Kad se svi tu oprostiše i vratiše, tad sama majka posrćući cvili,
suzama natapa tu zemlju, gdje su joj velikoga sina skrili.
Tude žalosna majka nema vremena ni suze liti, već žuri s tugom.
morala je što brže u bolnici vidjeti, kako je onom sinu drugom.
Nažalost, i mlađi joj je sin u bolnici stalno nepokretan i teško diše,
dok leži u postelji kod njeg plaču i prijatelji, jer ne može ustati više.
Tada kod njega i žalosna majka proplaka i jauknu na sav glas,
jer vidi da joj i mlađi sin mora u patnjama čekati onaj zadnji čas.
Evo zbog te bolne tragedije majka je već punih deset ljeta,
između svoje djece iscrpljena i žalosna danju-noću razapeta.
Svakim danom ide paliti svijeću i zalijavati cvijeće na grobu,
i odma nakon toga, onako uplakana, mora u bolničku sobu.
Tude uplakana majka kuka i proklinje sve od Zemlje do Boga,
što nepravdeno izgubi prerano obadva sina i dio srca svoga.
Jao meni djeco moja mila i teško mi je dokle sam god živa,
osuđena vječno patit moram, iako nisam nikom ništa kriva.
Iako je majka cijeli život oko svega toga umorna i zarobljena,
ipak će uza svoju djecu do zadnjega časa ostati privržena.
Nas djeca više nikada ne trebaju, a trebamo mi do smrti njih,
tako će nam cijeli život proći, uz strašnu bol i uz onaj uzdah tih.
Ni u biblijskoj povijesti nije nikada bilo nijedne žalosnije žene,
od ove današnje, gdje su mnoge patnje umnožene te majke satrvene.
U ovom svemu nitko više ništa popravljati i izmjeniti ne može,
samo eto nek i drugi vide, kolike se patnje nekomu nepravdno talože.
Toliku majčinu ljubav i izdžljivost svijet nikada i nigdje vidio nije,
da od ove vječno ožalošćene i krhke žene srce toliko za djecu bije.
Što je svak kao i majka volio tu djecu ne treba nikomu biti čudno,
jer su se ta dva najljepša cvijeta ovoga svijeta ponašali svugje uljudno.
Bili su ponos zapadnom narodu, bili su ponos cijelomu svom rodu,
bili su dobri u školi i na univerzitetu, bili su dobri i za rezonodu
Sada kad ih više u domu nema potpuno se vratiše u naše misli i duše.
iako ih trajno i po svuda nosimo u sebi, ne mogu nam oči da presuše.

Imamo ih u sebi i tada su nam pred očima u svakom trenutku
gledamo ih u svakom danu kao na dlanu i tako u najmanjem kutku.
Sa ovolikim žarom sada su nam djeca bliža srcu nego ikada prije,
jer nam ovoliki osjećaj prema živim osobama, nikada bio nije.
Danas kad ih nema, imamo više ljubavi i naklonosti prema njima,
ali ne znamo jesu li to djeca mogla osjetili dok su bili među živima.
Kad bi znali da su nam djeca u žvotu osjetili dio te naše topline,
zasigurno bi nas manje mučile te strašne i prežalosne gorčine.
Evo nam se danas u grudima proširi užareno jezgro koje peče,
a u mislima očekujemo djecu da te strašne opekotine spriječe.
Dok listamo njihove slike i uspomene pitamo: Je li to mguće?
da nikada više živu svoju djecu nećemo vidjeti kod kuće.
Uzalud smo se uzdali u neke milosti i u te nebeske upravitelje,
evo ta izmešljena milost nepravedno uništi sve naše želje.
Ovdje može svak vidjeti da nam umjesto milosti poslaše zlo.
pa i naš život sa dragom djecom, zauvjek propade kroz tlo.
U tolikoj žalosti, mi ne možemo ni svom životu više biti sluge.
ostali smo zauvjek sami bez veselja i bez svake utjehe druge.
Svi zabrinuto gledamo, koliko su preslabi svi prirodni proizvodi,
pa se neusuđiva dati ni minute garancije djetetu što se tek rodi.
Priroda je i tu zakazala, jer nikomu ne da te životne termine,
pa nitko ne zna šta će sa nama biti sutra i kada ćemo u dubine.
Uz Prirodu i religije ometaju da nam odmore duše i iscrpljena tjelesa,
jer su nepravdu i zaplašivanja sa nemoćnim Bogom lansirali na Nebesa.
Ta mi je praznina dokazala, da nije rađanja ne bi bilo ni smrti,
ne bi bilo ovog kratkog života ni da se uzalud u krugu vrti.
Nitko u ono vrijeme nije ni zamislio da će se roditi ona prerana smrt,
a danas zamišljamo da u nekom prostoru za mrtve, postoji rajski vrt.

nedjelja, 16. studenoga 2025.

Ivan Tolj | Tužaljka nad Vukom i Dunavom


Jedini hrvatski general među pjesnicima je Ivan Tolj. To je već samo po sebi kuriozitet. S druge pak strane neke njegove pjesme, kako su nedavno istaknuli i Hrvojka Mihanović-Salopek, Slobodan Prosperov Novak i  Zdravko Gavran, posve sigurno se mogu ubrojiti i u antologijske, a ono što je najvažnije sve se više čitaju i na raznim književnim susretima, poglavito domoljubnim.

Jednu od niza pjesama posvetio je i Vukovaru, gradu, kako reče, s pregršt junaka i ponosa.

Mladen Pavković

Ivan Tolj


Tužaljka nad Vukom i Dunavom


Oj Dunave rijeko duboka,
Oj ti Vuko naša muko.
Oj Dunave što proguta
Kati sina
Luci sina
Mari sina
Zrinki sina…
Što odnese Matu
što proguta Miju
što odnese Niku
što proguta Ivu…
Što ih odnese…
Što ih odnese…
Oj ti Vuko naša muko
i Dunave rijeko hladna.
Oj Mitnico i Sajmište…
Oj hoj Ovčaro joj…
Oj hoj Vukovare hoj
Oj hoj Vukovare joj.
Oj ti Vuko naša muko
I Dunave oj
Dunave oj.

322. Matičin četvrtak | 20. studenoga 2025.god. Velika Gorica

 



Poziva Vas na 322. MATIČIN ČETVRTAK 

20. studenoga 2025.god. u 18,30


u Područnu knjižnicu  Galženica, Trg  Stjepana Radića 5

 Velika Gorica i na  www.matica-gorica.hr


  Održat će se glazbeno – književna večer

GIMNAZIJALCI  U  MATICI  2025.

Riječ i glazba u srcu Turopolja

________________________________________________________

Predstavit će se učenici Gimnazije Velika Gorica, mladi talenti - glazbenici i umjetnici.  Nastupit će: 


  • Članovi GVG zbora

  • Karlo Karas (tambura bisernica)

  • Urša Atalić (violina)

  • Budimir Sirotić (gitara)

  • Marta Brkljača i Marta Josić – EU ambasadorice projekta „Škola ambasador Europskoga parlamenta“

  • Knjiga bajki - projekt učenika Gimnazije VG i Pučkog otvorenog učilišta VG na engleskom jeziku

  • Niko Stepanić (bariton)

  • Mihael Karas (gitara)

  • Dunja Rajšić (operno pjevanje)

  • Mihael Jaroš (klavir)

  • Tomislav Stanešić (harmonika)

  • Sara i Luka Azinović – recitatori i voditelji predstavljanja


Ulaz je slobodan, dobrodošli!


---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 2, Velika Gorica 10410, OIB:34059890429


Božica Jelušić | Ova prelijepa lica


Fantazija u ponoć
Ova prelijepa lica, koja u ponoć nosim,
S jabučicama očnim oblim k'o pačje jaje;
Na trepavici suzom prašnjav redak orosim,
Što ie nestalo davno u tihom napjevu traje.
Slabo je sve što pišu te tipkovnice bučne;
Lelujav zamah fali, elegancija fraze.
Ne želim ništa, osim stvarnosti prostoručne:
Lontano dagli occhi ti si, noge ilovaču gaze.
Ta lica, savršen fresco na zidu egipatskom,
Nedostaju mi bolno, k'o da smo dijelili vrijeme,
Ili liječili boljke vodicom homeopatskom,
Lijevali sveto ulje na obrijano tjeme.
Pustinja prostire se, gdje nema mjesečine.
Ne probija se svrdlo do zvjezdanoga praga.
Naviljci bijeloga lana oblacima se čine,
Greška spava u svemu; mlakost i mala snaga.
Ne volim obične stvari, traljave dane i riječi,
Karavani su prošli, uzdasi žudnje sve kraći;
Da mi je samo jednom taj most od duge prijeći,
I grliti se s njima, a tebe pod čadorom naći.
Ilustracija: Egipatska freska /Internet

Danijela Dragaš | Povratak*


Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Ne znam kako da ti kažem,
kako da ti pričam ovim jezikom davnim, pomalo starinskim,
tvrdim i oporim kao klisure iznad mora kojim šumi,
koje njemu šumi,
škripavim i zahrđalim kao stare, godinama neupotrebljavane alatke,
zaboravljene u nekom prašnjavom kutu napuštene kuće.


Ne znam kako da ti kažem,
da je odlazak tvoj zapravo povratak bio,
jednom gradu šarenih, nasmijanih tržnica i pospanih, teturavih tramvaja,
gradu koji te je dugo čekao.


Ja te vidim u mom oku;
kada žuriš preko trga nazvanog po bojama i mirisima cvijeća
koje se na njemu sakupi svakog proljeća,
kada sjediš s prijateljima u jednom od onih sjajnih, popularnih kafića
u koje se ja nikada nisam usuđivala ući.


I čujem kako te imenom drugačijim zovu,
istim onim za koje si jednom rekla
da ti zvuči toliko lijepo, toliko blisko,
da ćeš svoju kćer njime nazvati kada se rodi.
Zovu te Marija.


I gledam kako svoje lice okrećeš prema onima koji te tim imenom zovu
i kako se smiješiš očima, usnama, rupicama na licu,
kao što si se uvijek smiješila,
kao cvijet od prve rose – čitavim svojim bićem.
Maleni, jedva primjetni ožiljak ispod tvoga desnoga oka
poskakuje s tim smiješkom.


Za trenutak, kraćim od uzdaha i bržim od jednog otkucaja srca,
tvoje oči skoro moje sretnu,
i ja vidim kako sjenka kao da preleti preko tvoga čela,
ali odmah oči svoje sklonim,
utonem dublje u grob ovaj vodeni
i pažljivo rukom poravnam valove.


Ne dam tuzi da te nađe.


Da te dirne svojim dahom lakim,
kao povjetarac kada ljetnu noć zatalasa upravo prije svanuća,
i onda ti šapne kako si jednom bila dio nekog drugog svijeta,
ostavljala otiske svojih stopala na dugim pješčanim plažama
što se prostiru ispod nekog drugog neba,
odazivala se na zvuk nekog drugog i sasvim drugačijeg imena.


Ne dam tuzi da ti priđe.


I oči ću svoje ugasiti,
i srce svoje rukom svojom zaustaviti,
i samoj sebi svijeću zapaliti,
ali ne dam tuzi da te nađe. _______________________________________________________



* Pjesma je prethodno bila objavljena na mom osobnom blogu, ali nije bila tiskana niti objavljena u književnim časopisima.



subota, 15. studenoga 2025.

Gordana Kurtović | Black and white haiga/haisha



na raskrižju
snova i stvarnosti-
ulični svirač 

Gordana Kurtović | Dogode se dani...


Dogode se dani
kad sunce slabije sja
kad oko suzi ne da kanuti
kad zora kao da neće svanuti.

Dogode se dani
kad sjetna pjesma 
dušu dira
kad sputane su riječi,
a glazba dalje
tiho svira.

Krhotine skupiš
osmijeh nabaciš 
kreneš dalje
spremivši srca glas.

Snježana Budanec | Sanjar


Uvijek u svom svijetu

Bez prozora i vrata

U čistini i na svježem zraku

Bez smetnji

U tišini

Čuje svoje misli

Vlada tihom dolinom

Šeće u daljine

Sanjarske prerije i divljine

Čistu prirodu otkanu od vlastitih sanja

Bez otkucaja vremena

Bez granica

Kupa se u jezeru posutom zvijezdama

Oblači halje od latica mekog cvijeća

Leti na krilima vjetra

Spušta se u smaragdnu špilju

I liježe na postelju od labuđeg perja

Uvijek u svom svijetu bez stakla i zatvorenih vrata

Na svježem moru snova

Bez vjetra i tsunamija

Bez ciklone i undulatus asperatusa

Vlada hramom kontemplacije

Mističnim beskonačnim sanjarskim univerzumom

petak, 14. studenoga 2025.

Lucijana Živković | Jutro u Palmotićevoj

                                      

Opet o nostalgiji koja nas prati, pogotovo kad nas sustignu godine. 

Ovo je jedno jutro mladosti, jutro kad si bezbrižan, jutro kad razmišljaš samo o tome kako potrošiti dan, a da ti ne bude dosadno. Voljela sam jutra; ona kad se išlo na predavanja, kada se pripremao plan učenja ili se išlo u nabavku doručka u obližnje dućane.

Ti još spavaš, naočale su na podu malo zavučene ispod kreveta, zrak je u sobi težak. Uz škripu starih parketa polagano se iskradam u boravak, smišljajući što bih sada najradije pojela. A onda obavim osnovnu toaletu i, ostavivši te da spavaš bar još dok se ne vratim, zaključavam masivna vrata i izlazim na hodnik prvoga kata. Široke mramorne stepenice s kovanom ogradom i drvenim rukohvatom iz prošlog stoljeća, još uvijek svjedoče o bogatstvu prvih vlasnika koji su nakon drugog rata stiješnjeni u jedan stan. Pružaju se preda mnom odjekujući mojim koracima i ja, gotovo trčeći, prođem dva dulja i jedan kraći niz skala. Ulazna vrata su teška; otključavam ih dugim mesinganim ključem i stupam na ulicu. Palmotićeva ulica. Druga ulica paralelna s parkom Zrinjevac na raskrižju s, nekoć, Ulicom 8. maja. Ulice su poluprazne jer radno vrijeme je počelo u sedam sati. Prelazim preko obližnje zebre u smjeru Draškovićeve, gdje je na uglu godinama bio smješten lunapark. Zrak još nije poprimio prašnjavi okus jer ga je drveće Zrinjevca noću očistilo. Duboko dišem dok lakim korakom, o kojem danas mogu samo maštati, biram kamo, što ovisi o vrsti doručka: ako ćemo piroške onda prema lunaparku, ako nareske, prema Zrinjevcu. Piroške su mirisale već nadomak trgovine starog tipa gdje su dvije trgovkinje posluživale kupce iza drvene tezge. U polumračnoj trgovini s drvenim pultom guraju se domaćice pregledavajući svoje popise namirnica prije nego dođu na red. Trgovkinja me već zna i bez pitanja vadi dvije piroške punjene sirom. Plaćam i kroz gužvu kupaca probijam se prema izlazu. Onda još produžim do kioska po neizbježne cigarete i mogu natrag. Zadovoljno koracam, ulice se polako pune ljudima, prijelaz preko iste zebre i već sam pred vratima. Mesingani ključ uvlači se u razlokanu bravu i ja svom snagom gurnem vrata te uđem. U zgradi vlada mir jer su svi stanari već otišli u grad po raznim poslovima, jedino mi studenti i penzići smo tu. Prvi spavaju, a druge čuješ s hodnika kako vuku svoje papuče po starim parketima nastojeći biti što tiši. Negdje u unutrašnjosti zgrade čuje se zvuk kotlića, a iz suterena se već probija miris od pripreme današnjeg ručka.

Lagane noge, grabeći po dvije stepenice, žure do stana. Tiho otvaram vrata jer ti još sigurno spavaš. Odmah do njih je naša soba. Polagano je otvaram i zavirim unutra. Promijenila si položaj, ali još spavaš i ja tiho zatvaram vrata da te ne probudim. U boravku pristavljam kavu i postavljam stol za doručak. Kad provrije voda, zakuham kavu i tek te sad pozovem da dođeš. Kuhinjica u koju može tek jedna osoba miriše na kavu, a tvoje lice pojavljuje se gotovo plašljivo  u otvoru vrata. S očima nabreklim od spavanja žmirkaš, pitajući me kako to da je već jutro..

Dok jedemo, za stolom je tiho; kava je još u džezvi, poklopljena, da se ne ohladi dok traje doručak. Tek kad je doručak pri kraju, lijevam kavu u šalice: tvoja je zelena i plastična, a moja stara, napuknuta, rasparena iz gazdaričine kolekcije i izvana plava. Ne volim plastiku. Posegneš za novom kutijom cigareta, otvoriš je  te izvadiš jednu i poznatim gestama pripališ. Zatim duboko uvučeš prvi dim i ispiješ prvi gutljaj kave. Ja otvorim vrata maloga balkona prema dvorištu, a dim, tanak i lelujav poput traga aviona na nebu, izlazi van. Još malo i vrijeme doručka je prošlo. Dan je pred nama. Ali još malo, ima vremena.

GK Metel Ožegović Varaždin | Predstavljanje prve knjige izabranih djela Denisa Peričića, 20. 11.2025.

 


Rikard Dimić | Nedovršene pjesme


nekad pišem pjesmu
pred san krenem, sad ću
pa riječi nikako da se nađu
zaspem za stolom, prazan
nekad me stih probudi
u zoru čistu
i tad se nadam
da ću stići zapisati sve
što rekao mi je
jer ako ne
pobjeći će
i vratiti se neće
pjesma tad se stvara sama
dođe niotkuda
kao nestvarna žena
spremna da zavede mene
da me opčini
omađija
začara
sa mnom da spava
i opet u noć ode
da me vara
a kolike misli samo dođu
najednom
iz tame
i tu se nađu
nenapisane
neopjevane
same