Oni se roditi nisu morali, ali su sa našom željom došli k nama,
a nestati i umrijet su morali, pa vječno tuguje mama.
Taj nabolniji trenutak dogodi se negdje od nas daleko i
morali smo uplakanih očiju putovati duž i poprijeko.
Sada evo zbog te crne zbilje, naš trag suza bio je dug tri Milje.
Tada su nam obadva sina istovremeno i neočekivano pali,
jedan završi brzo u Zemlji, a drugi negdje u bolničkoj sali.
Nakon tog nemilog događaja, cijelim se prostorom vijesti proširiše,
da naših dragih Gitarista i Germanista, nema među nama više.
Upravo pred jubilarni nastup te svoje obljetnice prodavaše se ulaznice,
te pored muzičkih oglasa, osvanuše mnoge crne naljepnice.
Iz svoga doma nenadno i brzo odoše kao da su stekli krila,
sviju nas obuze žalost i tuga, a najviše pati majka mila.
Svi ljudi koji su mislili na onom velikom koncertu biti,
umjesto veselja, dođoše k vječnom rastanku sa nama suze liti.
Tada je bilo na sve strane plača, jecaja i suza kao olujne kiše,
i mnogi se svom Idolu i omiljenom prijatelju duboko pokloniše.
Kad se svi tu oprostiše i vratiše, tad sama majka posrćući cvili,
suzama natapa tu zemlju, gdje su joj velikoga sina skrili.
Tude žalosna majka nema vremena ni suze liti, već žuri s tugom.
morala je što brže u bolnici vidjeti, kako je onom sinu drugom.
Nažalost, i mlađi joj je sin u bolnici stalno nepokretan i teško diše,
dok leži u postelji kod njeg plaču i prijatelji, jer ne može ustati više.
Tada kod njega i žalosna majka proplaka i jauknu na sav glas,
jer vidi da joj i mlađi sin mora u patnjama čekati onaj zadnji čas.
Evo zbog te bolne tragedije majka je već punih deset ljeta,
između svoje djece iscrpljena i žalosna danju-noću razapeta.
Svakim danom ide paliti svijeću i zalijavati cvijeće na grobu,
i odma nakon toga, onako uplakana, mora u bolničku sobu.
Tude uplakana majka kuka i proklinje sve od Zemlje do Boga,
što nepravdeno izgubi prerano obadva sina i dio srca svoga.
Jao meni djeco moja mila i teško mi je dokle sam god živa,
osuđena vječno patit moram, iako nisam nikom ništa kriva.
Iako je majka cijeli život oko svega toga umorna i zarobljena,
ipak će uza svoju djecu do zadnjega časa ostati privržena.
Nas djeca više nikada ne trebaju, a trebamo mi do smrti njih,
tako će nam cijeli život proći, uz strašnu bol i uz onaj uzdah tih.
Ni u biblijskoj povijesti nije nikada bilo nijedne žalosnije žene,
od ove današnje, gdje su mnoge patnje umnožene te majke satrvene.
U ovom svemu nitko više ništa popravljati i izmjeniti ne može,
samo eto nek i drugi vide, kolike se patnje nekomu nepravdno talože.
Toliku majčinu ljubav i izdžljivost svijet nikada i nigdje vidio nije,
da od ove vječno ožalošćene i krhke žene srce toliko za djecu bije.
Što je svak kao i majka volio tu djecu ne treba nikomu biti čudno,
jer su se ta dva najljepša cvijeta ovoga svijeta ponašali svugje uljudno.
Bili su ponos zapadnom narodu, bili su ponos cijelomu svom rodu,
bili su dobri u školi i na univerzitetu, bili su dobri i za rezonodu
Sada kad ih više u domu nema potpuno se vratiše u naše misli i duše.
iako ih trajno i po svuda nosimo u sebi, ne mogu nam oči da presuše.
Imamo ih u sebi i tada su nam pred očima u svakom trenutku
gledamo ih u svakom danu kao na dlanu i tako u najmanjem kutku.
Sa ovolikim žarom sada su nam djeca bliža srcu nego ikada prije,
jer nam ovoliki osjećaj prema živim osobama, nikada bio nije.
Danas kad ih nema, imamo više ljubavi i naklonosti prema njima,
ali ne znamo jesu li to djeca mogla osjetili dok su bili među živima.
Kad bi znali da su nam djeca u žvotu osjetili dio te naše topline,
zasigurno bi nas manje mučile te strašne i prežalosne gorčine.
Evo nam se danas u grudima proširi užareno jezgro koje peče,
a u mislima očekujemo djecu da te strašne opekotine spriječe.
Dok listamo njihove slike i uspomene pitamo: Je li to mguće?
da nikada više živu svoju djecu nećemo vidjeti kod kuće.
Uzalud smo se uzdali u neke milosti i u te nebeske upravitelje,
evo ta izmešljena milost nepravedno uništi sve naše želje.
Ovdje može svak vidjeti da nam umjesto milosti poslaše zlo.
pa i naš život sa dragom djecom, zauvjek propade kroz tlo.
U tolikoj žalosti, mi ne možemo ni svom životu više biti sluge.
ostali smo zauvjek sami bez veselja i bez svake utjehe druge.
Svi zabrinuto gledamo, koliko su preslabi svi prirodni proizvodi,
pa se neusuđiva dati ni minute garancije djetetu što se tek rodi.
Priroda je i tu zakazala, jer nikomu ne da te životne termine,
pa nitko ne zna šta će sa nama biti sutra i kada ćemo u dubine.
Uz Prirodu i religije ometaju da nam odmore duše i iscrpljena tjelesa,
jer su nepravdu i zaplašivanja sa nemoćnim Bogom lansirali na Nebesa.
Ta mi je praznina dokazala, da nije rađanja ne bi bilo ni smrti,
ne bi bilo ovog kratkog života ni da se uzalud u krugu vrti.
Nitko u ono vrijeme nije ni zamislio da će se roditi ona prerana smrt,
a danas zamišljamo da u nekom prostoru za mrtve, postoji rajski vrt.
.jpg)
.jpg)
.jpg)