Slava Rosandić | Bjehu pa ne bjehu (Maku Dizdaru)

Stećcima
nalik

krasnopisom

sročen

vječnosti 

srodan

uklesan

znamen - 

epitaf moćan

ko granitni 

kamen.

Prispodobi

znakovlje

Inkama 

poput

astralnim

kodom:

Čovjek

i bi - 

i ne bi...

pod 

nebeskim 

svodom.

Enes Kišević u spektru osjećaja zbirke Steve Leskarca

        Nesvakidašnje energičnu i originalnu promociju zbirke pjesama „Album od vremena“ uz sudjelovanje glumaca, pjesnika, književnika i publike u auli Nacionalne i sveučilišne knjižnice osmislio je i priredio autor knjige Stevo Leskarac. U predstavljanju su sudjelovali glumac i pjesnički doajen Enes Kišević, kazališni, televizijski i filmski glumac Sreten Mokrović te književnica i kolegica iz NSK Nada Mihaljević uz čitače iz publike. Na taj način pjesme iz zbirke „Album od vremena“ poprimile su različite oblike i boju mnogih glasova. Predstavljanje knjige moderirala je urednica Sandra Pocrnić Mlakar.

Zahvaljujući svom kazališnom iskustvu, Stevo Leskarac režirao je interaktivno događanje jer je za izabrane interprete iz publike pripremio potpisane listove s pjesmama u obliku zahvale za sudjelovanje, poput spomenara. Teatralna i zahtjevna koncepcija čitanja pjesama u kojoj su se izvođači za stolom izmjenjivali s govornicima iz publike, tekla je glatko i dinamično, popraćena srdačnim pljeskom odobravanja publike.     Izmjeničnim čitanjem pjesama interpretatori su prikazali širok spektar osjećaja koje je Leskarac ugradio u svoju dosad najosobniju zbirku, od zanesenog divljenja prirodi u pjesmi „Đurđice“ koju je, po vlastitom izboru, interpretirao Enes Kišević do slutnje mraka i prijetnje u pjesmi „Čopor“ koju je iz publike sugestivno interpretirao Andrej Kozina. 

    Kišević i Leskarac bliski su po pjesničkom entuzijazmu, emotivnosti i optimizmu poezije koji obojica ističu i njeguju. Riječi su svjetla u tami – komentirao je Leskarčeve pjesme Enes Kišević, čiju je svaku interpretaciju publika i na početku i na kraju svakog čitanja pozdravljala srdačnim pljeskom. 

    Pjesmama na kajkavskom pažnju publike osvojila je na samom početku, a zatim još u dva intermezza, fascinantna, zvonka glazbena izvedba Bemian Dueta koji čine supružnici Ana i Miroslav Betlehem iz Peteranca. Kantautor Miroslav Betlehem uz vlastite stihove uglazbljuje i pjesme hrvatskih pjesnika među kojima su Galović, Golob i Kanižaj i drugi. Nakon upoznavanja na promociji u NSK, možda će Bemian Duet uglazbiti i u svoj repertoar uvrstiti i koju pjesmu Enesa Kiševića ili Steve Leskarca. 

Izvedba pjesme u kanonu postala je zaštitnim znakom promocija Steve Leskarca. Ovaj put nije bila spektakularna, kao na promociji knjige „Biserje samoće“ kada su uz njega njegovi prijatelji i glumački kolege iz Šerbedžijine predstave „Hrvatski slavuj“ Jasna Bilušić i Sreten Mokrović zadivili publiku izvedbom pjesme „Njiva“. Ovaj put, bez probe i dogovora, efektna pjesma „Laži“ bila je manje impresivna, no interpretatori su, u Leskarčevoj režiji, publici dali naslutiti kakav bi to sjajan kanon mogao biti…

Leskarčev “Album od vremena“ s recenzijom pjesnikinje i esejistice Ljerke Car-Matutinović objavljen je uz potporu općine Hrvatska Dubica, a osvojio je nagradu „Književno pero“ za knjigu godine. (R.I) 

Ivana Kranželić | Zašto pijem

 

Bio mi je drag Maks, smetlar.

Bio je svima drag. Prostodušan, nasmijan i dobar. Vozio se straga na kamionu Komunalca i pjevušio dok je odnosio smeće. Vikendom bi se olešio alkoholom kao i sav pošten svijet u Gudrovcu. Ispalo je da ne samo vikendom.

Pokupila sam ga na stopu u Doprivnicu. Izgledao mi je malo potuljeno.

- Komunalac me šalje na odvikavanje- uzdahnuo je.

- Vele da bum zgubil posla ak ne stanem pit- gledao je u pod.

- Tak znači- rekla sam blesavo.

Šutio je malo i vrpoljio se u sjedalu pa konačno izgovorio to nešto teško sa srca.

- Čuj, čul sam da si ti malo literarno vudrena. – napravio je gestu rukom blizu glave da stavi naglasak na „vudrena“.

- Bi ti štela meni napisat sastavak ? Za grupu ne ? „Zašto pijem“ – gledao me molećivo.

- Jebiga Maks, pa valjda znaš zakaj piješ- rekla sam.

- Da ti iskren budem, nemam pojma- pogled mu se ponovo gubio negdje ispod sjedala.

I tako smo sjeli u park. Maksić je bacao mrvice golubovima i tepao im i smijao se mutavo. Ja sam uzela papir i olovku. Nije mi odmah došlo. Ja ne pijem. Osim vikendom, to se ne računa. Pokušala sam se na trenutak staviti u Maksovu kožu, ali kad sam ga vidjela kako širi ruke i naganja golubove dok se smije na sav glas, odustala sam od tog pristupa. Potegnula sam muljevitu sluz iz dubine utrobe i krenula.

ZAŠTO PIJEM

Pijem jer se bojim ljudi.

Svih ljudi. Zlih jer su opasni, dobrih jer se ne vidi odmah da su zli.

Pijem jer mrzim i desne i lijeve. Desne jer su očito zli, lijeve jer se prave dobri.

Pijem jer sam istovremeno razmažen i zanemaren. Na krivim mjestima.

Pijem jer mi je nekad hladno u srcu i ne znam kako da ga zagrijem.

Nekad pijem jer mi je dosadno.

Mislila sam da bi to otprilike bilo to.

Maksić je bio sretan. Maksić je uvijek sretan.

Par dana kasnije srela sam ga u Gudrovcu.

- Dobil sam 5- rekao je veselo.

- I morem opet delat u Komunalcu- dodao je.

Inzistirao je da se rukujemo i zahvaljivao mi po ne znam koji put.

Ušla sam u dućan i kupila votku iako sam krenula po grincajg za ručak.

Dejan Đorđević | Rusko-ukrajinskom pesniku

Ja nisam ni na čijoj strani 

i ne znam, ko je u pravu

al' vrtim u svojoj glavi

ZBOG ČEGA? i ZAŠTO?

Ja ne gledam sa visine

niti iz blizine

kao NATO i Rusija

kao avioni i kaćuše

ja sam na zemlji

skrušen i ranjen

istim bolom kao i ti

i zato molim i dvorim

za malo "snage"

u tvome rodu koji danas strada.

Bilo je, ne tako davno

i svetu je bilo ravno

Sramota!

Nama su okačili puške

oni su napravili skloništa

i sišli sto metara ispod zemlje

spavali, jeli i pili

ostali živi.

Ti isti, fašisti, komunisti,

radikali

biografije prali, novac, stanove 

koje su dobijali, baš onda

kad smo mi stradali i padali.

Prijatelju, pesniče, brate

svi lažu, varaju, kradu

i svi su isti pod kapom nebeskom

u Beogradu, Moskvi, Kijevu,

u Vašingtonu, Parizu i Londonu.

Ti danas imaš druga

u Siriji, Iraku, Avganistanu

i mene, gde prolazi južna pruga

na kojoj su i vozovi stradali.

Reci, NE! podigni glas

pesnicu, ako treba

izvrišti pesmu

za danas, za sutra

jer ljudima od reči

potrebna su bela jutra

koja će svitati u slobodi.

Ostani sada s BOGOM

rekoh, ono što nisam hteo reći

jer da sam prećutao, prećutao bih mnogo.

Gradska knjižnica Pula | Vladimir Papić - promocija zbirke priča Sretni dlanovi, 19. prosinca 2025. u 18:00 sati

 

Veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas na promociju svoje zbirke priča Sretni dlanovi, 19. prosinca u Gradskoj knjižnici Pula.

Zbirka je nastala gatanjem u dlanove fiktivnih likova. Hodajući zajedno s njima, po crtama njihovih života, nastale su ove priče i svaka nosi trag onoga što sam vidio u tim dlanovima. Likovi se kreću u okviru ograničenih životnih crta koje nose teškoće, izazove i teške odluke, ali u njima i dalje pronalaze prostor za sreću.

Dobrodošli na promociju Sretnih dlanova!

Tri nova romana Zdenke Čorkalo

 

Splitska liječnica i hrvatska braniteljica Zdenka Čorkalo odlaskom u mirovinu kao da zadnjih godina ima više vremena, sazorile su joj u srcu i duši slike burnih događanja, upečatljivih sudbina običnih, malih ljudi,  uspomene i priče o dragim i plemenitim osoba koje je susretala i upoznala tijekom svog napornog rada u bolnici i na osam bojišnica u Domovinskom ratu. Tako su iz  njezina pera šiknuli literalni zapisi o njihovim neobičnim i često bolnim sudbinama i krhotinama fortune samljevenim u srazovima totalitarnih režima, krivo sraslim karakterima pojedinaca, pomanjkanju uvažavanje i poštivanja među generacijama u obitelji i suvremenih utrka za materijalnim surogatima, dok cvjeta "neljubav".

Nakon što je prošle 2024. godine objavila čak tri romana - Cvjetko, Dom i Otok, plodna spisateljica Zdenka Čorkalo i ove godine objavljuje opet tri nova kratka romana - Zidar, Magdalena i "Veronikin rubac". Kratki su to romani ispričani pitkim stilom, autorica vješto portretira psihološke likove svojih junaka i  uz obilje pučkih izreka i svojih mudroslovnih zapažanja i pouka pomičući na razmišljanje pa svaki čitatelj nakon čitanja njezinih romana postaje osjećajniji, plemenitiji i bolji. 

Zdenka Čorkalo objavila je ukupno 23 književna i publicistička naslova, većinu od njih u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Splitu.

________________________________________________

Misli i aforizmi iz romana Zdenke Čorkalo

U životu se ništa ne ponavlja na isti način, osim pogrješaka.

*

Zašto otvarati nogom ono što se otvara ključem?
*
Ugleda od izgleda – nema!
*

Možeš se skriti od pogleda ali ne i od ugleda!
*

Radost koja ne dođe na vrijeme bude skoro promašena radost.
*

Grana se, pod težinom zablude, vrlo brzo odlomi.
*

Ne puni se srce čime oko sjaji!
*

S punim srcem je teže upraviti nego s praznim.
*

Skupo se nije moglo a jeftino je koštalo najviše!
*

Poniznost je vrlina. Moćna ljudska vrlina!
*

Najgore je ne moći se sagnuti u sebi.
*

Lakše je napraviti zlo nego dobro. Jer zlo se ne boji ničega a dobro, dobro se boji skoro svega.

Lada Franić | Osmi pečat

ni danas nisi siguran tko je prvi pomaknuo figuru: ti ili ja možda je to bio uzdah koji je skinuo prašinu s kože ili pogled koji nije znao nije stao u duboko odabrao si bijele figure... voliš napad? a ja? igrala sam crnim razmještala figure prstima po tvojoj koži A ti si mislio da još imaš plan kralj i kraljica na istom polju: bez pravila bez sudaca bez milosti bezdušni nije to bila partija nego dugi poraz u kojem su svi potezi već unaprijed znani pozvani na grbavu ploču žrtvovala sam se bez patetike uzela konja u pola daha a kad si pomislio da si me stjerao u kut okrenula sam ploču tvoj kralj ostao je bez glave nisam slavila pospremila sam figure za neku drugu prigodu i ostavila trag ruža na tvom vratu (iza uha na mjestu gdje nam se spajaju sve figure) kao šah-mat bez kajanja bez svjedoka igra je u četiri  

oka 

Zoran Gavrilović | Jutarnji žamor

Ljudi kao da su sanjali riječi cijelu noć, riječni mehanizam navijali u snu. A onda, ujutro, uz kavu – kad se okupe prijatelji – sve bukne iz njih: što su radili jučer, s kim su se družili, što su jeli za ručak i večeru, koje su probleme rješavali na poslu i kod kuće, izdaja perilice za rublje i novi obrt u seriji na televiziji. Da li su rano legli ili ih je mučila nesanica, da li su djeca opet nešto zaboravila ili su ih barem jednom uspjela nasmijati. Sve se istrese iz njih, na jutarnjoj kavi. Jedna priča, druga priča, treća priča – sve se priče moraju uklopiti u žamor koji ispunjava tišinu, u taj jutarnji huk riječi, u kojem se ne može prepoznati nijedan glas.

Ona sjedi na suncu. Ja ću sjesti pored nje. I ja želim toplo sunce u podne i zrak. Studeni je i jutra u sebi već nose dašak zime; ujutro se lede prozori. Znamo se od ranije, neka priča koja nas sve povezuje, jer živimo u malom gradu i sve priče prije ili kasnije postanu povezane. Moćna žena, velika kao Willendorfska Venera, izrodila je petero djece i svjesna je toga, ponosna i puna sebe kao drevna boginja.

— Bok — pozdravljam je da započnem razgovor.

— Bok — uzvraća. Vrpolji se na stolici. Ispred nje je već pripremljena cigareta. Smještam se za stol pored nje i čekam. Želim doznati sve o njoj, ali imam vremena; ipak nastavljam.

— Došla si iz Njemačke?

— Da, još prije godinu dana.

— Gdje ti je muž, sa kojim si otišla u Njemačku?

— U Njemačkoj je, radi. Doći će i on tu, ali mora zaraditi još novaca.

— Pa vidio sam te da radiš prije mjesec dana, kada sam se vraćao iz Koprivnice.

Ona se smije.

— Ne radim više sada.

Gleda me u oči pa nastavlja:

— Odlučila sam da više ne radim ništa u životu.

Gledam je u oči; ne mogu odrediti boju – oči su joj zeleno-sivkaste, kao vodena trava na dnu jezera.

— Pa od čega onda živiš?

— Izdržavaju me djeca i muž. Moje troje djece su sada već odrasle žene i one rade za mene.

— Lijepo — uzvraćam, a onda pokušavam popraviti: — Lijepo je imati toliko djece.

— Da, to je moje blago i moje prokletstvo. Kada sam tako plodna, ali moja djeca me vole i ja sam sada tu za njih.

Stiže mi juha. Miješam je kašikom jer je još vruća. Ona gleda na ulicu i osmjehuje se. Auto se zaustavlja i izlazi neki čovjek, sjeda nasuprot nje. Ne mogu mu odrediti ulogu u njenom životu. Čovjek je sitne građe, mlađi od nje, pokušava izgledati veće i važnije pa je obukao veliku zimsku jaknu. Referira joj što je sve učinio, a ona lijeno glavom potvrđuje. Čovjek je ispunio sve što mu je zadala, ona mu to potvrđuje, a onda ga otpušta. On odlazi do auta i čeka.

Probam juhu, ali još je vruća; ne mogu izdržati. Gledam je, smijem se i kažem:

— Ti si boginja.

Njoj je drago i smije se, pa mi odgovara:

— Ma nisam, puno je to posla i obaveza koordinirati živote za petero djece.

Čovjek u autu trubi. Ona se lijeno ustaje.

— Moram ići — kaže.

Ja je pozdravljam i ona odlazi. Uskoro je ulica prazna, nema više nje, auta i čovjeka. Moja juha se ohladila i ja uživam u ručku, razmišljam o njoj i čovjeku i zaključujem: biti božica nije loše, onda imaš puno podanika.

Program obilježavanja 1100. Obljetnice hrvatskog kraljevstva u Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beču

Beč: U prostoru Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Austriji, u Beču, u srijedu 26. studenoga 2025. godine s početkom u 19 sati održan je svečani program obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva pod naslovom „Kralj Tomislav i Hrvatsko kraljevstvo u hrvatskoj povijesti, kulturi i umjetnosti“. Događaj je privukao mnogobrojnu bečku publiku, pripadnike hrvatske zajednice te predstavnike više veleposlanstava europskih država u Austriji.

Program je kombinirao znanstveno-stručno predavanje i književnu večer, a kao istaknuti gosti nastupili su zadarski autori: prof. dr. sc. Sanja Knežević sa Sveučilišta u Zadru, doc. dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru, Nevenka Kalebić, prof. te književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Program je vodila gospođa Katarina Dorkin, referentica za kulturu i medije u Veleposlanstvu RH u Austriji, a goste i uzvanike biranim je riječima pozdravio veleposlanik RH u Austriji, Njegova Ekselencija Daniel Glunčić. dok ih je primio i opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu RH u Beču Josip Špoljarić. U ime Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske programu je nazočila gospođa Tatjana Martinović Vučetić.

Prof. dr. sc. Sanja Knežević predstavila je temu „Hrvatsko kraljevstvo u hrvatskoj književnosti i umjetnosti“, podsjetivši da se povijesni, politički i kulturni interes za doba hrvatskih narodnih vladara snažno intenzivirao krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U središnjem izlaganju večeri, Sanja Knežević osvijetlila je brojne prikaze hrvatske državnosti u književnom i umjetničkom stvaralaštvu od srednjovjekovlja do suvremenosti. Doc. dr. sc. Ante Gverić izložio je predavanje „Hrvatsko kraljevstvo u povijesnim izvorima“, istaknuvši ključne dokumente i kronike koji svjedoče o nastanku i razvoju ranosrednjovjekovne hrvatske države. Nevenka Kalebić govorila je na temu „Hrvatsko kraljevstvo u književnim izvorima“, povezujući povijesne narative s književnim motivima hrvatskog nacionalnog identiteta. Prezentacije su održane na engleskom jeziku, čime je program postao pristupačan međunarodnoj publici.

Posebni umjetnički trenutak večeri bila je poetska izvedba Bilosnićeve poeme „Kralj Tomislav“. Autor ju je izveo na hrvatskom jeziku, dok je njemačku verziju, u prijevodu Borisa Perića, interpretirala  prof. dr. sc. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich. 

Ovaj program ocijenjen je kao vrlo uspješan projekt kulturne promidžbe, javne diplomacije i međunarodne prepoznatljivosti Republike Hrvatske. Dio je šireg programa koji su diplomatsko-konzularna predstavništva RH provodila diljem svijeta tijekom 2025. godine pod okriljem Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

Cjelokupnu realizaciju projekta provela je zadarska Udruga 3000 godina Za dar, koja je i ovim događajem potvrdila svoj kontinuitet u promicanju hrvatske kulturne baštine na međunarodnoj razini.

Božica Jelušić | Moj novembarski gost

Tugo moja, kad mi ona dođe,

Od kiše li ti se dani smrače?

Najljepši su bili ovog ljeta:

Ona golo stablo voli jače,

I pašnjakom prokislim se šeta.

Hoće da se držim njena skuta,

Da mi priča i da slušam stalno.

Veli da su ptice već od puta,

I što sivo bilo je totalno,

Da u srebru od maglice pluta.

Poharana šuma, grane teške,

Blijeda zemlja, oblačine guste,

Sve što ona vidješe bez greške,

Misli da su slike oku puste,

I s razlogom ojadi me usto.

Ne stekoh ja takva znanja jučer,

O ljubavi za studene dane.

Prije no što snijeg na zemlju pane,

Neću o tom' sad zboriti bučno:

Bolje da je pohvalom obučem.

Robert Frost

Prepjev s engleskog: Božica Jelušić

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Franke Blažić "Kora i začarani izvor"

(Ilustracije Klara Stilinović Tušek; Zagreb: Mozaik knjiga, 2025.)

Piše: Mirjana Mrkela

I ja tražim vilu 

Prije 500 godina, jedan pisac je patio zbog ljubavi. Dođe vila i kaže mu neka pronađe njezinu kolegicu koja ima lijek. Tako on ode u prirodu u potrazi za tom vilom. 

– Ova priča mi je odlična. – – kažem ja Franki – Mislim da ću napisati nešto slično. 

– Zar imaš ljubavnih problema? – zabrinuto će moja prijateljica Franka – Prijateljice smo, znaš da mi se možeš povjeriti. 

– Znam i hvala ti za to. Ali radije bih od vile tražila savjet o ekološkim pitanjima. 

– Oh, pa ja sam to već napisala! – veselo kaže Franka Blažić – Moj roman se zove "Kora i začarani izvor". 

– Je li Kora vila? 

– Ne, to je djevojčica. Nisi valjda namjeravala napisati sve isto kao ja? 

– Pa, ne znam. – odmah priznajem – Moram pročitati tvoj roman i onda ću znati kolike su sličnosti.  Što traži Kora

Franka mi je dala knjigu. Pročitala sam i odahnula: ima nekih sličnosti, ali nije isto. 

Frankina junakinja zove se Kora, a moja je Zorana. Kora hoda po Gorskom kotaru, a Zorana po sjevernoj Dalmaciji. Zorana sama odlučuje potražiti lijek za zagađenu prirodu, dok Kora u potragu upada ne namjerice. 

Prvo što čitatelj saznaje jest da u prosincu ima neobično mnogo gljiva. „'Gljivama očito nitko nije rekao da smo u prosincu.'”, kaže Korina teta. 

Zatim, "Svako malo Kora bi bacila pogled kroz prozor ne bi li ugledala koju pahulju snijega, ali uvijek bi se razočarala." 

Na pitanje zašto usred zime nema snijega, nitko ne zna odgovor. Spominju se planinski vilenjaci, vodene i poljske vile, ali zaključak je uvijek isti: ne, ova bića ne mogu utjecati na to. 

Zatim mama šalje Koru u staklenik po par listića mente. Ona, zlatokosa jedanaestogodišnjakinja "požuri odjenuti svoj zagasito narančasti kaput. Usput baci pogled na zidno zrcalo i primijeti kako su joj obrazi rumeniji, a kosa kovrčavija nego inače. Navuče još i smeđe čizmice pa iziđe van." 

Vani Kora opazi krijesnicu. Bila je od one vrste "koja je budna i zimi. 

No nešto je s njom bilo čudno. Bila je izrazito sjajna i veća od drugih vilinskih krijesnica, a i prilično mirna. Kori se činilo kao da je – čeka?" 

Ukratko, djevojčica za svijetlećom bubicom kreće u šumu. "Ovo ne bi bio prvi put da je znatiželja dovede u kakvu nevolju - Kora je to dobro znala-ali je isto tako znala da ni okretanjem natrag neće saznati ama baš ništa." 

Prijatelji i neprijatelji 

U romanu "Kora i začarani izvor", upoznajemo Korine prijatelje i neprijatelje. Od prvih su najvažniji Marik i Ninivet. 

Nini je "lijepa crvenodlaka lisica". Marik je planinski vilenjak, "slične visine kao ona [Kora], ali nešto starije dobi. Imao je vitko mišićavo tijelo, preplanulo lice s izraženim nosom i kuštravu kosu kroz koju vire duge šiljaste uši.. [...] Odjeven u tamnozelenu opravu, sa zavežljajem na leđima i drvenim štapom u ruci, izgledao je kao da nekamo putuje." 

Marik upravo polaže ispit za vilenjački red čuvara šume Gorskog Kraljevstva, a Ninivet je njegova pratilja i pomagačica.  

Nakon što ih je upoznala, njih dvoje prate Koru do kuće. Ali, nikako ne stižu do poznatog dvorišta. "Kora se vrati svojim mislima, zbog čega je postajala sve zabrinutija. Nikada joj se nije dogodilo da se izgubi tako blizu kuće, pa čak ni po noći." Još gore od toga, i vilenjak je bio zbunjen. 

"Šume Gorskog Kraljevstva velike su i guste, i nije se teško u njima izgubiti." Međutim, uzrok ovim zbunjenostima nalazio se u zatrovanoj vodi. Kora i Marik to su saznali od svoje nove prijateljice, Iskre. 

Bila je to rječna vila, "blijeda lica i crnih, tužnih očiju". Otkrila im je ime zajedničkog neprijatelja i usmjerila ih po pomoć. Ali i ona je pila zatrovanu vodu. 

„'Ja za put snage nemam', izusti tiho. 'Niti za čaranje koje će izliječiti rijeku ili vas.'”

Zato na put kreću Kora, Marik i Ninivet. A osim najvažnijeg i najpodmuklijeg neprijatelja, sreli su ih još. 

"Kora posluša, iako joj sve bučniji koraci i glasanje iza nje skamene svaku kost u tijelu. Svejedno je htjela znati što ih progoni, pa na polovici livade okrene glavu. Iz šume tada naglo izjuri desetak stvorova, niskih šesteronogih životinja s tamnosmeđim krznom. Kretali su se nezgrapno ali brzo, s čudnovatim glavama iz kojih vire dva mala zaobljena roga." 

Ipak o ljubavi 

S užitkom sam pročitala Frankin roman "Kora i začarani izvor" pa sam joj rekla: 

– Knjiga je prekrasna i uzbudljiva. Ali znaš, ipak sam razmišljala o ljubavi! 

– Ne čudi me. – zadovoljno se nasmijala moja prijateljica – Prije svega, tu je Iskra koja se zaljubila u pogrešnu osobu. 

– Da. – spremno sam odgovorila – Podcrtala sam njezine riječi o tome. 

"'Pronašli smo i ljubav ili sam barem tako mislila, da bih na kraju u njemu vidjela samo mrak i otrov.'”

Na sreću, prijateljska ljubav Kore, Marika i Ninivet ima drugačiji svršetak. 

"No onda se jednog hladnog poslijepodneva začula nenadana zvonjava na ulaznim vratima. Kora zaklopi knjigu i spusti se u kuhinju. Kad je otvorila vrata, na trijemu ugleda dva poznata lica - oba sa šiljastim ušima, ali jedno s malo većim osmijehom.

Čvrsto je zagrlila i Marika i Ninivet". 

Ostalo, naravno, pročitajte sami!

Stevo Leskarac | Vilina kosa

Nadi Mihaljević

Ožednjelost svjetla napila se sjene 

Poput gladna oka što liniju pazi.

Rosa nježno takne porub od koprene

Kad se jutrom ide po vilinskoj stazi.

Zamagljene slike začaranog svijeta

Dirnu, čak i one koje sumnja vodi.

Ugledavši raskoš biljnog kolopleta 

Duša čežnje žudi da se oslobodi.

Posvuda su vlati paučine, trave,

Rasipa se inje poput zrnja prosa.

Oči se od mašte u ljepoti dave

Slapa koji pada ko vilina kosa.

Izoštre se čula kao u ekstazi

Kad se jutrom gazi po vilinskoj stazi.

Perje svitanja, Naklada Bošković, 2020.