ZADAR, dodjela književne nagrade GORAN BUJIĆ (rano preminulog novinara i književnika) u sklopu Dana grada Zadra 28.11.25. 18:00 sati, Gradska knjižnica Zadar.
Poštovani skupe, gospođe i gospodo, poštovane ekscelencije stranih zemalja.
Hvala sudionicima u povjerenstvu koji njeguju i odlučuju o NAGRADI GORAN BUJIĆ, zatim članovima HKD Zadar.
U mojem slučaju pitam se… jesam li nagradu zaslužio? Svakako učinili ste me važnim. Stvarno ste me zadužili. Hvala mojoj obitelji i supruzi Snježani, a svim nagrađenima pohvale.
Često smo čuli kako su nagrade zalog za novi adrenalin i kako bi se opravdalo nagrađeno povjerenje, nekako sam to smatrao banalnim, kao one poruke s glamuroznih događanja … o miru u svijetu. Ali nije! Uistinu su zalog za dalje, ne posustati, poticaj za nova pisma. Hvala vam od srca. Obveza prema onima koji su je dali i obveza prema onima koji je primaju.
Izbjegavam govoriti o sebi, jer ima toliko prečih tema i ljudi. Isto se dogodilo i u mojoj knjizi Kairosov let zaustavljen u Trogiru, knjiga čiji sam autor i koja je ljetos predstavljena javnosti, koja je vjerujem i konačno presudila ovoj nagradi, (bila onaj jezičac) u kojoj dakle, najmanje ima mene, a puno važnih raznih lica kojima sam samo priredio prostor u knjizi.
No međutim, držeći se tog konteksta, želja mi je ovdje jednoj od posebnih osoba posvetiti još koju minutu ovog vremena. Upoznali smo se nakon predstavljanja zbirke poezije u trogirskom Kneževom dvoru gdje je bio jedan od sudionika predstavljanja. Nisam imao pojma tko je. Dojmilo me njegovo kazivanje, naime dotaknulo me je u tom predstavljanju nešto što nije imalo veze s poezijom, a sve kako je govorio bila je poezija. Da se razumijemo, tome je doprinio i razlog mojeg poimanje poezije kako je to najuzvišeniji način neke umjetničke slobode, jer kao s posebnim mjestom u umjetnosti, nikad ne znaš gdje joj je kraj a poruke su duboko misaone, nedokučive za pragmatike, nešto kao apstraktna ekspresija, s time da slikari imaju okvir, a poezija nema kraj i teško ga je predvidjeti. Ono što se u krutim vremenima nije smjelo izražavati prozom govorila je poezija, neuhvatljiva ideolozima dirigiranog sustava.
E, upravo taj poseban lik je u predstavljanju te zbirke govorio o poeziji kao o kamenju koje progovara kada mi zašutimo. Progovorio je o poeziji kao o povijesti koju ideolozi stanu razvlačiti, pa je pjesmom moraš vraćati u okvire, jer politika je spora, a na panel diskusijama frcaju ega. Da nije tako nikad ne bi ni došlo do one domovinske pjesme ...“Ako ne znaš što je bilo ..“. pa da se povijest pomalo odmori i uokviri na pravom i zavidnom i odgovarajućem mjestu. Sve dok ne bude spremljena odgovarajućim argumentima morat ćemo joj se vraćati.
I onda takve ljude ne zaboravljam. Iako je razgovor tada trajao svega nekoliko minuta, i danas se pitam kako je iz tematike poezije i to inozemne pjesnikinje, počeo govoriti hrvatski naglas. Dakle, ta osoba, koja stalno negdje odlazi i vraća se, ne pati od hrvatske kulture zaborava. Ona nije ovisna o službenoj signiranoj nomenklaturi, unaprijed zaslužnih. Ona si je na radnom mjestu dala sama sebi zadatak da traži i pronalazi mnoge, pa tako i one koje uobičajeno baždareni radar ne registrira, jer su im polja djelovanja i davanja razbacana pa ih ne prepoznaje ili im djelovanje nije unificirano – uniformno. Njegova svijest nije umrežena samo s ovjenčanim imenima nego izlazi iz tog kruga. Osluškuje i u stalnom je dodiru, u interakciji gdje neumorno troši svoj prirodno ugrađeni eruditski talent. Za druge! Kako bi ih pronašao, dao bi im mjesto osim onog u čekanju i smjestio ih po kriteriju njegovih križaljki i tablica nekog svojstvenog sustava vrijednosti.
On je pošast individualizma i samoljublja kao atribute prolaznosti i tek epizoda što brzo padaju u zaborav, upravo spustio tamo gdje spadaju i oslobodio prostor mogućnosti i onima koji nisu atraktivni, iz razloga što ne odustaju i dosljedni su štiteći univerzalne vrijednosne sustave i pokušavaju pomaknuti nedodirljive granice. Njegov odabir nekad pada na talentirane diletante (takav termin se koristio u prošlom stoljeću i imao je pozitivan predznak), odnosno one koji nužno nisu završili studij onoga što rade, no to dopunjuju svojim altruizmom i strašću. I vjerujem, gotovo sam siguran, da je ta osoba čitala knjigu Antuna Barca - Veličina malenih!
/ O vama govorim, Nikola Šimiću Tonin! Zaslužili ste esej uskoro, ovo je samo uvod! /
Hvala što ste me slušali. / Radovan Slade-Šilović, Trogir/
