Stol je jedan od najstarijih i najvažnijih komada namještaja u ljudskoj povijesti. Od kamenih ploča i drvenih dasaka u prapovijesti do današnjih modela od stakla i metala, stol je oduvijek bio središte života – mjesto susreta, razgovora, dogovora i tišine nakon ručka.
Ali ja sam toga jutra trebao sjesti za stol, a stola nije bilo. Nije bilo ni stolice. Samo promaja i ono palucanje jezika, da te uhvati jeza u rano, kišno jutro.
Na izlazu sam joj prostro tepih. Nikada je nisam imenovao, ali ona je znala. Sama se povukla. Zdravstveni problemi, zamor od posla. A imala me je u šaci. Sve što je činila, slagalo se kao kamenčići na spomenik stroja sastavljenog od zakona, pravila i zamki – sve na dobrobit djece. Samo što je odlučila da mojoj djeci podari dobrobit života bez roditelja.
„Dobro jutro, Kolinka.“
„Dobro jutro, Zorane. Tražili ste me?“
„Ne vas, ali ako nema nikog drugog, pristajem na vas. Vani pada kiša, a ja sam umoran.“
„Ah, kakva melodramatična izjava. Recite mi, što mogu učiniti za vas?“
„Ništa. Ili gotovo ništa. Volio bih da se poštuje sudska presuda da viđam djecu.“
„Pa poštuje se, Zorane.“
„Ne ako ih ne viđam.“
„Na što točno mislite?“
„Udomitelji su bili bolesni, pa zabrana. Onda je moj sin bio bolestan, opet zabrana. Prošla su dva tjedna bez viđanja.“
„Pa to je opravdano, Zorane. Što biste vi htjeli?“
„Zašto onda u bolnicama dopuštaju posjete? Mislite li da je i to pogreška sistema?“
„Jako ste pametni, Zorane, ali mudrovanje vas neće daleko odvesti. Morate imati razumijevanja. Kad budem znala nešto više, nazvat ću vas.“
Razgovor je bio gotov. Kolinki ne treba puno da se izgubi u hodniku, nestane iza stroja za kopiranje, preklopi se u neki spis i dočepa police. Tamo je sigurna – dok ne dođe sljedeća stranka.
Izlazim iz centra. Vrata na ulazu otvaraju se poput pluća na respiratoru. Krajičkom oka vidim zaštitara u crnom kako diže utege. Ploče na šipki zveckaju, a njegovo lice zategnuto je od napora, kao da će se posrati.
Odlazim do auta i zovem svog odvjetnika.
„Dobro jutro, Janko.“
„Dobro jutro, Zorane.“
Izlažem mu svoj razgovor, ali vidim ga pred sobom kao da smo na video pozivu. Odmahuje rukom, pa iz svoje smeđe torbe izvlači češalj i popravlja zaliske.
„Zorane, tebe oni stvarno ne vole. Pomiri se s tim. To su zgrade i institucije, a protiv njih se ništa ne može.“
Klimam glavom, u znak pomirbe.
„Ali ne brini se,“ kaže Janko, „ja i u tim zgradama znam pronaći ljude. Takav ti je moj posao. Naći ću nekog – jednog čovjeka ili ženu – i on će za tebe imati razumijevanja.“
„A da uplatim loto?“
Janko šuti, pa ipak pita:
„Imaš li neke sigurne brojeve?“
„Naravno, Janko. Igrat ćemo rođendane moje djece.“
Poklapa mi slušalicu. Lud je čovjek koji traži utjehu od odvjetnika. A ja sam lud. Malo lud, ili puno lud.
Jedino što mi preostaje jest jutarnja kava.
.jpg)
%20(2).jpg)