Danijela Dragaš | Povratak*

Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu

Ne znam kako da ti kažem,
kako da ti pričam ovim jezikom davnim, pomalo starinskim,
tvrdim i oporim kao klisure iznad mora kojim šumi,
koje njemu šumi,
škripavim i zahrđalim kao stare, godinama neupotrebljavane alatke,
zaboravljene u nekom prašnjavom kutu napuštene kuće.

Ne znam kako da ti kažem,
da je odlazak tvoj zapravo povratak bio,
jednom gradu šarenih, nasmijanih tržnica i pospanih, teturavih tramvaja,
gradu koji te je dugo čekao.

Ja te vidim u mom oku;
kada žuriš preko trga nazvanog po bojama i mirisima cvijeća
koje se na njemu sakupi svakog proljeća,
kada sjediš s prijateljima u jednom od onih sjajnih, popularnih kafića
u koje se ja nikada nisam usuđivala ući.

I čujem kako te imenom drugačijim zovu,
istim onim za koje si jednom rekla
da ti zvuči toliko lijepo, toliko blisko,
da ćeš svoju kćer njime nazvati kada se rodi.
Zovu te Marija.

I gledam kako svoje lice okrećeš prema onima koji te tim imenom zovu
i kako se smiješiš očima, usnama, rupicama na licu,
kao što si se uvijek smiješila,
kao cvijet od prve rose – čitavim svojim bićem.
Maleni, jedva primjetni ožiljak ispod tvoga desnoga oka
poskakuje s tim smiješkom.

Za trenutak, kraćim od uzdaha i bržim od jednog otkucaja srca,
tvoje oči skoro moje sretnu,
i ja vidim kako sjenka kao da preleti preko tvoga čela,
ali odmah oči svoje sklonim,
utonem dublje u grob ovaj vodeni
i pažljivo rukom poravnam valove.

Ne dam tuzi da te nađe.

Da te dirne svojim dahom lakim,
kao povjetarac kada ljetnu noć zatalasa upravo prije svanuća,
i onda ti šapne kako si jednom bila dio nekog drugog svijeta,
ostavljala otiske svojih stopala na dugim pješčanim plažama
što se prostiru ispod nekog drugog neba,
odazivala se na zvuk nekog drugog i sasvim drugačijeg imena.

Ne dam tuzi da ti priđe.

I oči ću svoje ugasiti,
i srce svoje rukom svojom zaustaviti,
i samoj sebi svijeću zapaliti,
ali ne dam tuzi da te nađe. _______________________________________________________

* Pjesma je prethodno bila objavljena na mom osobnom blogu, ali nije bila tiskana niti objavljena u književnim časopisima.

Gordana Kurtović | Black and white haiga/haisha

na raskrižju

snova i stvarnosti-

ulični svirač 

Gordana Kurtović | Dogode se dani...

Dogode se dani

kad sunce slabije sja

kad oko suzi ne da kanuti

kad zora kao da neće svanuti.

Dogode se dani

kad sjetna pjesma 

dušu dira

kad sputane su riječi,

a glazba dalje

tiho svira.

Krhotine skupiš

osmijeh nabaciš 

kreneš dalje

spremivši srca glas.

Snježana Budanec | Sanjar

Uvijek u svom svijetu

Bez prozora i vrata

U čistini i na svježem zraku

Bez smetnji

U tišini

Čuje svoje misli

Vlada tihom dolinom

Šeće u daljine

Sanjarske prerije i divljine

Čistu prirodu otkanu od vlastitih sanja

Bez otkucaja vremena

Bez granica

Kupa se u jezeru posutom zvijezdama

Oblači halje od latica mekog cvijeća

Leti na krilima vjetra

Spušta se u smaragdnu špilju

I liježe na postelju od labuđeg perja

Uvijek u svom svijetu bez stakla i zatvorenih vrata

Na svježem moru snova

Bez vjetra i tsunamija

Bez ciklone i undulatus asperatusa

Vlada hramom kontemplacije

Mističnim beskonačnim sanjarskim univerzumom

Lucijana Živković | Jutro u Palmotićevoj

                                      

Opet o nostalgiji koja nas prati, pogotovo kad nas sustignu godine. 

Ovo je jedno jutro mladosti, jutro kad si bezbrižan, jutro kad razmišljaš samo o tome kako potrošiti dan, a da ti ne bude dosadno. Voljela sam jutra; ona kad se išlo na predavanja, kada se pripremao plan učenja ili se išlo u nabavku doručka u obližnje dućane.

Ti još spavaš, naočale su na podu malo zavučene ispod kreveta, zrak je u sobi težak. Uz škripu starih parketa polagano se iskradam u boravak, smišljajući što bih sada najradije pojela. A onda obavim osnovnu toaletu i, ostavivši te da spavaš bar još dok se ne vratim, zaključavam masivna vrata i izlazim na hodnik prvoga kata. Široke mramorne stepenice s kovanom ogradom i drvenim rukohvatom iz prošlog stoljeća, još uvijek svjedoče o bogatstvu prvih vlasnika koji su nakon drugog rata stiješnjeni u jedan stan. Pružaju se preda mnom odjekujući mojim koracima i ja, gotovo trčeći, prođem dva dulja i jedan kraći niz skala. Ulazna vrata su teška; otključavam ih dugim mesinganim ključem i stupam na ulicu. Palmotićeva ulica. Druga ulica paralelna s parkom Zrinjevac na raskrižju s, nekoć, Ulicom 8. maja. Ulice su poluprazne jer radno vrijeme je počelo u sedam sati. Prelazim preko obližnje zebre u smjeru Draškovićeve, gdje je na uglu godinama bio smješten lunapark. Zrak još nije poprimio prašnjavi okus jer ga je drveće Zrinjevca noću očistilo. Duboko dišem dok lakim korakom, o kojem danas mogu samo maštati, biram kamo, što ovisi o vrsti doručka: ako ćemo piroške onda prema lunaparku, ako nareske, prema Zrinjevcu. Piroške su mirisale već nadomak trgovine starog tipa gdje su dvije trgovkinje posluživale kupce iza drvene tezge. U polumračnoj trgovini s drvenim pultom guraju se domaćice pregledavajući svoje popise namirnica prije nego dođu na red. Trgovkinja me već zna i bez pitanja vadi dvije piroške punjene sirom. Plaćam i kroz gužvu kupaca probijam se prema izlazu. Onda još produžim do kioska po neizbježne cigarete i mogu natrag. Zadovoljno koracam, ulice se polako pune ljudima, prijelaz preko iste zebre i već sam pred vratima. Mesingani ključ uvlači se u razlokanu bravu i ja svom snagom gurnem vrata te uđem. U zgradi vlada mir jer su svi stanari već otišli u grad po raznim poslovima, jedino mi studenti i penzići smo tu. Prvi spavaju, a druge čuješ s hodnika kako vuku svoje papuče po starim parketima nastojeći biti što tiši. Negdje u unutrašnjosti zgrade čuje se zvuk kotlića, a iz suterena se već probija miris od pripreme današnjeg ručka.

Lagane noge, grabeći po dvije stepenice, žure do stana. Tiho otvaram vrata jer ti još sigurno spavaš. Odmah do njih je naša soba. Polagano je otvaram i zavirim unutra. Promijenila si položaj, ali još spavaš i ja tiho zatvaram vrata da te ne probudim. U boravku pristavljam kavu i postavljam stol za doručak. Kad provrije voda, zakuham kavu i tek te sad pozovem da dođeš. Kuhinjica u koju može tek jedna osoba miriše na kavu, a tvoje lice pojavljuje se gotovo plašljivo  u otvoru vrata. S očima nabreklim od spavanja žmirkaš, pitajući me kako to da je već jutro..

Dok jedemo, za stolom je tiho; kava je još u džezvi, poklopljena, da se ne ohladi dok traje doručak. Tek kad je doručak pri kraju, lijevam kavu u šalice: tvoja je zelena i plastična, a moja stara, napuknuta, rasparena iz gazdaričine kolekcije i izvana plava. Ne volim plastiku. Posegneš za novom kutijom cigareta, otvoriš je  te izvadiš jednu i poznatim gestama pripališ. Zatim duboko uvučeš prvi dim i ispiješ prvi gutljaj kave. Ja otvorim vrata maloga balkona prema dvorištu, a dim, tanak i lelujav poput traga aviona na nebu, izlazi van. Još malo i vrijeme doručka je prošlo. Dan je pred nama. Ali još malo, ima vremena.

GK Metel Ožegović Varaždin | Predstavljanje prve knjige izabranih djela Denisa Peričića, 20. 11.2025.

 

Rikard Dimić | Nedovršene pjesme

nekad pišem pjesmu

pred san krenem, sad ću

pa riječi nikako da se nađu

zaspem za stolom, prazan

nekad me stih probudi

u zoru čistu

i tad se nadam

da ću stići zapisati sve

što rekao mi je

jer ako ne

pobjeći će

i vratiti se neće

pjesma tad se stvara sama

dođe niotkuda

kao nestvarna žena

spremna da zavede mene

da me opčini

omađija

začara

sa mnom da spava

i opet u noć ode

da me vara

a kolike misli samo dođu

najednom

iz tame

i tu se nađu

nenapisane

neopjevane

same

Stop nasilju nad ženama | Organizatori - Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture i Zalogaj poezije, Sisak

 

Udruga "Spark", Velika Gorica i Lidija Puđak vas pozivaju

 

„Pjesničkom riječju - Stop nasilju nad ženama“ organizira Lidija Puđak u Zagrebu 25. 11. 2025.

 

UDRUGA UMJETNIKA VELIKA GORICA -------------------------------------------------------------------------------------------------------- Poziva Vas na   S A S T A N A K nedjelja, 16. studeni 2025. u 17 sati   prostorije Udruge, Ul. Matije Slatinskog 4, Velika Gorica     -------------------------------------------------------------------------------------------------------- D n e v n i  r e d: Gošća Polona Oblak - Predavanje na temu: GLAS – Iscjeljujući fenomen Dogovor za SPARKOV RECITAL povodom manifestacije „Pjesničkom riječju - STOP NASILJU NAD ŽENAMA“ koji na međunarodnoj razini organizira Lidija Puđak u Zagrebu 25. studenog 2025. (Više o manifestaciji u privitku, koji trebate detaljno i s razumijevanjem pročitati, ali i na sastanku kada bismo trebali, bar okvirno, dogovoriti detalje nastupa.) Razno  -------------------------------------------------------------------------------------------------------- POLONNA OBLAK školovana je vokalistica, certificirana trenerica osobnog razvoja, stručnjakinja za oslobađanje glasa i autorica metode Glas iz DušeTM. Njeno djelovane temelji se na dubokom razumijevanju glasa kao alata za izražavanje autentičnosti, osobno osnaženje i unutarnje iscjeljenje. Pojedincima i grupama pomaže otkriti autentičnost, jasnoću i nutarnju snagu kroz vlastiti glas. Polonna, kroz radionice, individualni rad, vokalne meditacije, predavanja o glasu i umjetničke nastupe, potiče osvještavanje glasa ne samo kao vokalnog izraza, već i kao identitetskog, komunikacijskog i duhovnog alata – mosta prema dubljem unutarnjem svijetu. Surađuje s organizacijama, umjetnicima i profesionalcima na projektima koji povezuju glas, svijest i kreativnost – od koncerata i edukacija do audio produkcija i festivala. Od 2004. godine djeluje u Sloveniji i Italiji, a od 2013. godine aktivno razvija i vodi programe u Hrvatskoj. Ljubiteljica je prirode, bure i vode. Voli zelenu, plavu i žutu boju. Inspiriraju je ljudska autentičnost, organski zvuk, pokret i tišina. Obožava organsku hranu, a slaba je na čokoladu i sladoled. U svakom čovjeku vidi svjetlo – a glas, vjeruje, može pomoći da to svjetlo zablista. --------------------------------------------------------------------------------------------------------Radujemo se Vašem dolasku i dolasku Vaših prijatelja! --------------------------------------------------------------------------------------------------------

Zoran Gavrilović | Čekam te, ljubavi

 

Čekam te, ljubavi, stojim na kiši za tebe. Kada ti dođeš, doći će i sunce. Čekam te, ljubavi, moje je srce puno čežnje i svira poput tužne violine. Čekam te, ljubavi, ti ćeš mi donijeti poklone – jednu malu lutkicu plave kose da se igram s njome. Čekam te, ljubavi, ali semafori su crveni, a moja čežnja je veliki kofer na kiši i znam da ti nikada nećeš doći.

Mjesto radnje: ugostiteljski objekt gdje ljudi u garderobi ostavljaju svoje snove i ulaze u njega bez iluzija o stvarnosti.

Likovi:

• On – mršav, u crnom, brada, uvijek umoran ili žalostan, zbunjen u pokretima, nesiguran, ruke mu preispituju sve što čini dok pokušava ovladati prostorom i inventarom (čaše, flaše, šalice za kavu, tanjurići, pepeljare).
• Ona – u crnom, tetovaže i piercing govore o prošloj odlučnosti, zaljubljenosti ili težnji za životom, prema njemu uvijek kisela, ali opušteno se smije šalama gostiju.
• Dijete – obična curica, uronjena u svoj svijet, plave oči, visoko čelo, duga kosa s loknicama, alergična na kikiriki, mirna, u vrtiću preko dana, popodne kod roditelja.

---

Scena 1

On poslužuje goste. Ona sjedi nasuprot njega. On se trudi biti efikasan, a ona gleda kroz njega.

Dolazi gost i sjeda pored nje, pričaju o vremenu i zbivanjima u obližnjem selu gdje imaju zajedničke poznanike. Ona se smije, on ignorira i gosta i nju i radi svoj posao.

Dolazi šefica.

On: Šefice, što kažete, hoće li biti rata u Bosni?

Šefica (zbunjeno, odmahuje glavom): Ne znam, ne poznajem dobro Bosance.

Ona (obraća se šefici): Baš ste mi lijepi danas, da li ste dobro spavali?

Šefica: Da, hvala, jesam. Drago mi je da misliš da sam lijepa.

On: Danas nema puno gostiju, iako je petak.

Riječi mu ostaju visjeti u zraku, šefica potvrđuje glavom, ona nezainteresirana.

Ona: Večeras sam na televiziji gledala seriju o velikim mačkama. One su tako lijepe i snažne i gospodare prostorom.

Šefica okreće glavu, ne zanima je.

On: Jučer je padala kiša, valjda će danas ipak biti neka promjena vremena.

Ona: Velike mačke su zakon, mislim da ću si kupiti torbicu s nekim mačjim uzorkom – tigra ili leoparda.

Šefica: Čini mi se da su prozori malo prljavi, idem ih oprati.

Šefica uzima sredstvo za čišćenje prozora i počinje prati.

On (oduševljeno): Sada će biti puno bolje, uz taj dim koji se zalijepio za prozore ne vidi se da je vani sunce.

Ona odlazi do šefice i zaustavlja je: Mislim da ću pronaći posao, nema koristi od sjedenja tu.

Šefica: Da, da, to je dobro. Svi moramo raditi.

Ona odlazi bez pozdrava. On se skriva u bocama i čašama.

Gošća sa maskom preko lica, u kutu, počinje pjevati:

Sređujem zube, osmjeh je bitan, osmjeh je radost za druge. Želim bijeli osmjeh poput planinskog snijega. Želim, kada se nasmijem, da opet budem lijepa.

---

Scena 2

Branka Smoje | Sve nježne riječi svijeta

 

„Reci mi neku smislenu riječ“, čula sam Dujin uzdah.

„Riječ“, odrješito sam mu vratila.

„Sad smo pametni, a?“

„Da, pametna i rječita“.

„Daj molim te, objasni mi takvo ponašanje u dvije tri riječi. Stvarno te ne razumijem.“

„Mogu ti ja to objašnjavati s pregršt riječi, ali tebi neće i dalje biti jasno“.

„Ti mi nisi jasna“.

„Ti me najbolje razumiješ bez riječi“.

„Daj, molim te“, pokušao je pomirljivim tonom.

„Nisi zaslužio da ti išta kažem“.

„Pa ni riječ nisam rekao“.

„Da, ali si učinio. Ne mogu ti reći koliko si me povrijedio. Ignorirao si me cijelu večer, ali sam vidjela da su ti riječi ispadale iz usta s kumom od mlade,a“.

„Koje riječi?“

„Nisam slušala, ali ste otišli u dno terase, tamo gdje je vrag rekao laku noć.

I blago rečeno išao si mi na živce“.

„Pravo ću ti reći, nemam pojma o čemu govoriš“.

„Aj, reci mi u lice da nisi  faćkao kumu“.

„Iskreno rečeno, nisam. Samo sam pričao s njom,  mirne ti duše mogu reći.“

„Kako je tebi lako nešto reći i ostati živ“.

„A i ti najprije ispeci, pa reci“, i Duje povisuje ton.

„O, malo je reći da si dobar u tome“.

Tako samo nas dvoje sve glasnije nizali riječ po riječ. 

Na radiju je zasvirala Sve nježne riječi svijeta.

Svaka je riječ dalje bila suvišna.

Marijo Habajec | infinitiv glagola preživjeti

       oprosti ,

       što sam tražeći tebe

       pronašao sebe,

       tkivo smo iste duše

       čekao sam te 

       po praznim provincijskim 

       stanicama,

                  zabitima,

                          pustarama,

        gledao u protezu neba 

                    ali

        nigdje, nigdje te nema

       

        pokorica svijeta utamni,

        zasvijetle dvori nebeski,

        tijelom mi se osu tužaljka 

        tonem u nas 

        kao u mrtvo more