Branka Smoje | Kiša će

Mislim, mislim i ništa mi ne pada na pamet. Htjela sam započeti novu priču. Trebam uhvatiti misao, a onda bi išlo lako.

Kakvu priču napisati? Možda  ljubavnu, nešto o seksu, možda kriminalističku. Misli mi lete.

„Idi prošetati“, šapne misao-Zabrinuta.

Polako hodam. I misli polako hodaju. Ušuljavaju se. Počnu vrludati.

Evo je. Mislim da sam je uhvatila. Ali ona se samo nakloni, s šeširom u ruci, i nestane.

„Ček, ček, tebe znam“, pružim ruku prema jednoj.

Ona samo mahne rukom i produži dalje.

Slijedeća ide meni u susret. Žuri. Okrzne me ramenom.

„Joj, to boli“, viknem joj.

Ona potrči, kao da bježi. Ja za njom. Uhvati šprint. Ni ja se ne dam.

Zamakne za ugao kuće. Viri. Gleda me širom otvorenih očiju. Onda nestane u svjetlu. Vidim samo bljesak.

Ja se okrenem da nastavim dalje. Spotaknem se. Sjedi na pločniku i smije mi se.

Ma baš me briga za nju. Kažem sebi, sad neću misliti ništa. Doći će, znam.

Nikad nisam obratila pažnju koliko me misli prati, i koliko ih zapravo ima.

„Buu“, prepadne me misao- Šalilica. Njoj se nisam nadala. Došla je stvarno iznenada.

Vratim se kući. 

„Jesi li ti uopće mislila na mene“, Fritula u zubima drži svoju uzicu i maše repom.

„Ajme, skoro sam zaboravila“, kažem skrušeno.

„A što je to zaborav“, odmah se javi misao-Advokat.

„Nisi mislila,eto“, javi se njena pomoćnica.

One su uvijek tu. Neke samo dišu, neke se svađaju sa mnom. Neke pjevaju.

Najbolje su mi one koje odmah naprave mali zbor, i glasno uhvate tercu. Zaokupe me. I uvijek nadjačaju. Tu njihovu pjesmu u sebi pjevam cijeli dan.

Neke pričaju bez prestanka, a neke me grle i ne daju mi mira. Ne ispuštaju me iz svojih ruku cijeli dan.

Zbog nekih plačem, a zbog drugih se smijem.

Ponekad se zagledam u daljinu, a onda zatreperi jedna. Najprije tiho, kao da čujem leptira. Zatim malo glasnije, ako nije sigurna da sam je osjetila.

Volim one vesele misli. Zagrlim ih. Ljuljam u naručju da mi ne pobjegnu.

Ima misli, onih osobnih, onih s velikim T, kao tajnom, koje bi trebalo uručiti osobno. One me zaokupe, s njima sam vrlo oprezna, da ne bih nešto krivo rekla.

Odemo tako misao i ja do sobe po nešto, usput zaboravim po što smo krenule.

„Ajde reci mi, zašto smo došle?“, a ona šuti, kao da je nije briga. Misao- Pametnica.

Nekad mi se rasprše kao kaleidoskop. Vau, koliko boja. Ma milina mi ih je gledati.

Kao duga su.

Nekad mi mirišu, kao pečena jabuka, kao vruća čokolada. Takve volim.

A poneke se kao padobranom spuste. Tiho. Ostanu tu na mome ramenu.

Druge kao da su iz bajke stigle. Onda letim sa Zvončicom i smijem se sa Cheshirom. Onako, zločesto.

Neke, opet, kao da nisu moje. Na kraju to i postanu.

Dođu mi u goste, i ostanu danima.

Ja ih ispratim.

„Bilo nam je jako ugodno s tobom“, zahvaljuju mi.

I navrate opet.

Volim kad s mislima složim. Legnemo na kauč, pokrijemo se dekicom. Misao je tu do mene. Tiha.

Koji put, dođe jedna. A onda, navale druge. Sve jedna drugu odguruje, kao da se svađaju, a zatim se razigraju, trče u krug, gore dole, kao psi na livadi.

Jedna padne, pogledam dolje. Nema je. Nestala. Dotrči druga.

„Što si jučer mislila kad si rekla da….?“, pita me misao-Ozbiljna.

Ja pognem glavu. Znam na što misli.

Ponekad se i ne složimo. 

„Oprat ću prozore „, kažem naglas.

„Kiša će“, kaže misao-Praktična.

Poslušam je.

Ruža Zubac-Ištuk | Pila sam vrijeme s anđelima

Prošle noći

pila sam vrijeme s anđelima.

Mirisala raj.

Trajalo je sve

dok ceste u očima nisu počele srastati

s buđenjem nedorečenoga sutra od kojega

jezici bride i zvijezdama na hodočašću

po Zemlji.

Kriknula sam

za sobom izvan materije kao novorođenče

u trenutku rađanja za smrt

i zaplakala s istočnim grijehom.

Žedne oči

ranoga sunca u jutarnjem raju

ne popiše me s krvavom rosom

među kontejnerima svemirskoga smeća.

U sjeme me začahuriše

da produžim smrtno postojanje.

Tatjana Udović poklonila slikovnice “Vjerkina pekara” Dječjem vrtiću “Zvončica”

 

17.07.2025, spisateljica Tatjana Udović poklonila je slikovnice “Vjerkina pekara” Dječjem vrtiću “Zvončica”. Tom je prilikom održan književni susret na kojemu je Tatjana Udović mališanima ispričala priču o pekarici Vjerki I Bageru koji je došao uništiti šumu. Ova poučna eko bajka zainteresirala je vrtićance koji su znatiželjno dizali ruke postavljajući pitanja. Svi su bili zadovoljni završetkom priče, jer Vjerka I Bager uspjeli su spasiti šumu.

A, od sada će polaznici Zvončice imati priliku svakodnevno čitati “Vjerkinu pekaru”, jer je Tatjana poklonia slikovnice svim vrtićkim skupinama.

Mohamed Walid Grine | Na gradskim zidinama

Zanimljivo je pročitati ono što je napisano na gradskim zidinama

Evo, na primjer, tri rečenice koje sam vidio:

1- "Domovina nije privatno vlasništvo koje prelazi

s oca na sina"

Napisala je neka osoba. 

Nije li to demokratsko sredstvo izražavanje?

2- "Siromašni kvartovi bogati su hrabrim ljudima"

Nekoliko dana kasnije zaposlenici općine izbrisali su ovu rečenicu.

Bijelom bojom jer dominantna klasa osjeća pijesak u očima

kad vidi takve rečenice.

3- "Hrabrost je kao more

U kojem je malo plivača"

Napisao je jedan mladić. 

Ima puno poezije na gradskim zidinama.

Ivan Pozzoni | Poezija

Gdje sam uništio svoj život

Pitam se bez arogancije,

nastavljajući tapkati ovim prstima,

u moru “elegancije”?

Želio sam se roditi kao odvjetnik, liječnik, pustinjak,

Ostao sam u zvjerskoj samoći

jer sam morao odrasti kao pjesnik,

čovjek koji ne završava u novinama.

Umrijet ću sam, pateći, kao izopćenik,

ne zato što mi nedostaje novca

jer su mi oduzeli voljenu povijesnu ulogu,

jedući, pišući stihove Kerubima.

Rođen sam kao diplomirani student, rođen sam kao menadžer

moje monstruozno ludilo dovelo me do toga da budem spisateljska rulja,

možda je istina biti pjesnik laureat

a moj život samo dugo naukovanje.

Jadranka Göttlicher | Preko mosta

Zazelenjela se dolina iz koje tamo daleko

Rastu crne planine, neznane planine

 I još se čuje hladno disanje pašnjaka

Uplela sam crvene vrpce u pletenice

I sva bijela čekam svoje svatove

On u zelenom, dugog koraka zataknuo

Crvenu rutvicu za šešir i širi ruke

Valja meni preko mosta  

Tamo gdje pršte hladni potoci 

I raste crvena djetelina

    Ako se most sruši odnijet će me rijeka

    Ondje gdje mojih više nema

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije, 19. srpnja 2025.

 

HDKDM | 12. Natječaj za književnu nagradu 'ZVONKO'.

 

Dječjem vrtiću “Pčelica Ančica” uručene senzorne igračke i slikovnice, zahvaljujući donatorima Danieli-Systec d.o.o. i Bravarskom obrtu Lamarin

 

14.07.2025. u ime Udruge za kulturu “Ča?” je spisateljica Tatjana Udović uručila Dječjem vrtiću “Pčelica Ančica” senzorne igračke I slikovnice “Mucko Bucko na ravne”, “Beba otkriva svijet” i “Marija mlekarica”, zahvaljujući donatorima Danieli-Systec d.o.o. i Bravarskom obrtu Lamarin. 

Danieli-Systec d.o.o. i Bravarski obrt Lamarin jedni su od donatora koji su prepoznali kvalitetu projekta “Bajkovita senzorna soba”, kojemu je cilj osigurati bajkovitu senzornu sobu za djecu s poremećajima senzorne integracije, polaznike Dječjeg vrtića Pčelica Ančica s kojom Udruga za kulturu „Ča?“ surađuje dugi niz godina.

Naime, za djecu s poremećajima senzorne integracije vrlo je bitna socijalizacija i integracija u društvo. Iz tog je razloga nužno za djecu s poremećajima senzorne integracije da pohađaju dječje vrtiće s integriranim programima, kako bi stekla samopouzdanje i osjećaj jednakosti.

Važno je da se u što ranijoj dobi prepozna rizik te da se dijagnosticiraju određene poteškoće, kako bi kod djece s poremećajima senzorne integracije bilo moguće poboljšati zdravstvenu situaciju ili je čak potpuno riješiti. Za ranu intervenciju u dječjim vrtićima, uvelike korisne mogu biti senzorne sobe koje uključuju različite rekvizite i igračke.

Senzorna soba je multisenzorni prostor koji se koristi kako bi djeci s teškoćama senzorne integracije osigurali dodatnu senzornu stimulaciju ili reducirali senzorne podražaje.

Rani i predškolski odgoj do dobi od 7 godina je ključan za razvoj senzorne integracije zato što mozak u tom vremenu uspostavlja najviše živčanih veza.

Senzorna soba osim za djecu s odstupanjima u senzornim procesiranju ima benefite i za djecu takvih teškoća kao i za nadarenu djecu. Ona je prostor za opuštanje, smanjenje stresa i razvoj samoregulacije. Kod nadarene djece potiče kreativnost, emocionalnu ravnotežu i pomaže u prevladavanju preopterećenosti izazvane pojačanim osjetima ili mentalnim naporom.

Kako bismo realizirali što bolju bajkovitu senzornu sobu, u projekt je uključena spisateljica Tatjana Udović koja će u senzornoj sobi čitati svoje slikovnice - bajke, dok će djeca biti

pokrivena senzornom dekicom i koristiti ostale senzorne rekvizite i igračke.

Ravnateljica Dječjeg vrtića “Pčelica Ančica, Barbara Drezga, zahvaljuje na ovoj hvalevrijednoj donaciji, te poziva potencijalne donatore, koji su u mogućnosti, da podrže ovaj projekt kako bi se viškovskim mališanima s poremećajima senzorne integracije, osigurao što kvalitetniji vrtićki program.

Za više informacija kontakt: udruga.ca@gmail.com

Podaci za donaciju: Udruga za kulturu Ča?

HR1423600001102260006 Zagrebačka banka

Opis plaćanja: DONACIJA: Bajkovita senzorna soba

Ankica Anchie | Poeziju treba živjeti, s njom se buditi i s njom usnuti

Ankica Anchie je pseudonim jedne naše domaće autorice, koja je s pisanjem poezije i proze započela je u vrijeme svog odrastanja, dok intenzitet pjesničkog stvaralaštva postiže tijekom zadnjih 20 godina.

Poezija joj je utočište, kazalište katarza, a glazba krvotok osjećaja.

Odrasla s rečenicama, sazrela uz stihove — danas stvara zbirke koje se ne čitaju samo očima, već i dušom.

Njezino stvaralaštvo prožima spoj duhovnosti, čežnje, prirode i unutarnje borbe, gdje stih postaje molitva, a riječ svjetlo. Njezina poezija pronalazi dom među onima koji traže smisao u tišini, vjeri i istinskoj ljepoti izvan materijalnoga.

Opijena ljubavlju prema Dalmaciji, njenim rodnim krajem kao i tradiciji, pokušava očuvati to blago od zaborava. Većina njezinih pjesama prožeta je dalmatinskim izričajima, prirodi tog kraja, moru i samom čovjeku.

S ljubavnom nas poezijom vodi kroz romantična maštanja, uz nijansu svakodnevnog života malog čovjeka. Stihovi i proza obavijeni su ljubavlju i boli.

Njezine su pjesme, proza i priče objavljene u zajedničkim zbirkama Kulture Snova, kao i u mnogim zajedničkim zbornicima, te u časopisima i na portalima: “Poezija u pjesmi Lv”, “Diligo liber”, Prof&Graf, “Udruženje za kulturu” Nova svjetlost-Balkanska pjesnička Unija-BIH”, “Poetry contest ralle – Crna Gora”, “Mojsinjski sabornik”, "Međunarodna zbirka umjetnika, gost u Turskoj", " Pjesničko i spisateljsko svjetsko bratstvo sa Juan- Antonio; Španjolska, Slovenija...

Nakon izdavanja svojih prvih samostalnih zbirka poezije „Beside jedne Dalmatinke“1.& 2.  Dio/uz reizdanje/

– Izabrana djela „ Kleknut htjedoh učitelju“

– Ljubavna poezija „Grlom u jagode“

-- Pjesme i priče, bajke i basne za djecu „Zvjezdana prašina“,

U pripremi su i nove samostalne zbirke poezije i proze, humoreske, proče, crtice, romani:

– Na krilima vjere „Ožeđah, milo moje“

-- Beside jedne Dalmatinke“, 3. Dio

– Izabrana djela „ Kleknut htjedoh učitelju“ /2/ dio

-- Ljubavna poezija, proza, monodrame, priče, pisma„U tišini svitanja“

-- Romani: " Ta slatka bol", " 50 nijansi crne", "Natalie", "autobiografski "Druga strana istine"

-- Dvije velike dječje zbirke:

1. "Bajke, basne, priče i pjesme

2. "Planeti fantastika", za djecu i mlade

Objavljuje pod umjetničkim imenom Ankica Anchie, a vjerna je riječima: "Tišina piše ono što srce ne može izgovoriti."

“Poeziju treba živjeti, s njom se buditi i s njom usnuti”, riječi su naše Dalmatinke.

TIHA SONATA IZMEĐU STRANICA

U tišini knjige
gdje papir miriše na zaborav,
čuješ korake riječi
što nikad nisu stigle do glasa.

Prašina na hrptu,
nije zaborav,
već šapat pjesnika
koji je čekao stoljećima
da ga netko ponovno otvori.

Sjedim između nota
što su otpale s violine vjetra,
i perom zapisujem
sve što ni srce više ne pamti,
ali duša zna napamet.

Rekoh Učitelju:
„Kleknut htjedoh, ali su mi koljena već bila pjesma.“
On šuti.
Jer mudrost se ne izgovara,
ona se diše,
kao dim iz starih štiva
što još gori pod prstima djeteta
koje tek uči čitati ljubav.

Kultura, rekosmo?
To nije riječ u knjizi.
To je tišina kad slušamo umjetnost
kao da prvi put gledamo svijet.

Poezija?
To je čaša iz koje pije
i bol i ljepota,
i svi oni koji su jednom voljeli,
a sad plešu u stihu
što nema rimu,
ali ima suzu.

A glazba?
Ona što ne trese zidove,
već rame.

I dok lipa na uglu vrta
prosipa pelud svojih priča
po otvorenoj bilježnici svijeta,
znam:

U toj čaši, vrtlog svijeta plovi.
Ali i krila.
Krila riječi, glazbe, ljepote.
I sve dok letimo njima,
nismo pali.

Senka Bradarić | Raspašoj

Gren ja gren... a pazi sada, iza kantuna izvirila teta Nada. Kaže da joj triba mira, grintava je sin do sina je nervira. Mora odma u butigu, pa me šaje da na brzinu ja pričuvam dicu njezinu.

- To su mirna dobra dica čuvat i' je baš sitnica - pensa štufa škura lica. Palo mi je na pamet da ji je bilo pet. Je je istina je iza vrata virili su brat do brata. Tri su brata bila trojke, druga dva nisu dvojke. To je to, bome se ja razumin u brojke. Duboko san udanila, pinkicu se maknila, uvatila zraka i sila usrid igračaka.

Jedan o braće koji najviše skače postole mi je izuja, drugi mi je žep svin i svačin punija, treći me za rukave vuka, četvrti mi je nogavice zasuka. Ča je bilo s braton petin nikako da se sitin. I tako se brže boje tinel pritvorija u bojno poje. A dica ka dica bez milosti Bože mi prosti, skoro su mi skroz slomila kosti. Od mene su jači bili, rat dobili pa me zarobili.

Komanda je bila gori-doli, naprid- nazad, amo-tamo, vazmi ovo - pušči ono, stoj drito, čučni- legni...ma bilo je to povuci - potegni. Bilo nan je puno lipo, susret s braćon bija je na slipo. Da se menon igraju oni dobro znaju. To san jin puštila, nisan riči izustila. Njima je to štimalo jer osin mene nji drugo ništa više ni zanimalo.

Njiova mi je igra bila skroz jasna, malo pomalo braća su postala opasna.

- Gospe moja- pomislin - moran šnjima na kraj stat jer od mene neće ništa ostat. -

Brže boje san se digla, od braće pobigla i uvela odgojne metode. Oš neš naučila san braću da kolo vode. I vidi sada čuda iznenada. Brat do brata čvrsto se drži, neko je sporiji neko malo brži. Sve okolo naokolo vrtilo se bracko kolo. Stvar se sad prominila, sad ja braći nisan dala mira, tancali su kako ja sviran.

Nakon samo par minuti evo tete bulji u nas muči, šuti. Kad je glavon provirila braća su se raspalila. Hej hoj, hej hoj, totalni je raspašoj. Ni se znalo 'ko pije, a 'ko plaća, pa se brže boje teta palice laća.

Sad se više ne živcira, dirigenskom palicon oliti šćapićen ona dirigira . A dica balaju sve u šesnajst kako mater svira. A joj, joj, joj ...ča se mora to se mora, nima više raspašoja.

Kako sad stvari stoje sve gre na boje. Došlo mi je do ušiju šćapić je sad izgubija svoju funkciju. Bidna dica sad jemaju mira, mater više ne dirigira i više ji šćapićen ne dira.

Ajmeeeeeeee... hej hoj, hej hoj totalni je raspašoj.

 

Mario Lobor | Bila je jesen...

Poljubio sam Jesen

Kose boje javora i kestenjastih očiju

Poljubio sam Jesen

U sjeni požutjele lipe

Sa srcima i imenima urezanim u stoljetnu koru.

Poljubio sam Jesen

Ljepote koja liječi dušu

I osjetio vatru i osmijeh na njenim usnama.

S toplinom u srcu gledao sam kako se rasplinula

I otišla vjetrom, prema sivim oblacima

Dok je suho lišće spokojno padalo po tlu.

Nina Vukadin | Morska ljubav ispod mjesečine

Mjesečina topi tvoj slatki dah,

valovi šapuću u bojama čežnje.

Sol pršti na usnama — gorko, meko,

školjka čuva šapat, tišinu daleko.

More hladno gori u grudima nam,

svjetlost se lomi, toplina je dom.

Ti si plamen bez dima i sjaja,

dodir bez tijela, snaga što traje.

U tvom pogledu zvuk topi zoru,

miris tvog imena teče kroz koru.

No kad zaklopim oči, tvoj lik blijedi,

a čežnja raste tamo gdje te nema.

Val nosi okus skrivenog daha,

pijesak pamti tvoj tihi glas.

Školjke sviraju tonove boja,

vjetar donosi sjenu tvojih snova..

U tišini cvjeta glas bez kraja —

ljubav se rađa u moru i kraju.

Zvuk mjesečine miluje moje misli,

dodiri tvog daha slatki su i tihi.

Ali nijedna ruka ne grli kad san iščezne,

nijedno rame ne čeka kad jutro svane.

Valovi se ljube s pijeskom u noći,

a srce s tvojim pleše bez suzdržanosti.

Miris tvog zagrljaja miješa se s morem,

boje nas preplavljuju, rastu u snovima.

U tvom pogledu plamen bez kraja gori,

ljubav nas nosi kroz bezvremenske priče.

Zvuk tvog srca odzvanja u šumu valova,

toplina tvog daha prožima hladnoću mora.

Sol s usana miješa se s okusom čežnje,

dok se svjetlost školjki prelijeva kroz tamu.

Tvoje ruke su vjetar što miluje pijesak,

svaki dodir tka nit između sna i jave.

U zagrljaju valova nestaju granice,

ali kad utihne plima, ostaje tišina.

Ljubav postaje pjesma bez kraja i oblika,

mjesečina pleše na valovima srebra.

Njezin dah obavija svaki šapat tvoje kože,

u noći što traje, u ritmu vječne plime,

naše duše se stapaju kao boje u moru.

Zvijezde slušaju naše tihe zavjete,

njihov sjaj slatko grize kao sol na koži.

I dok nas more nosi kroz vrijeme i prostor,

ljubav je vatra što gori bez plamena,

dok kroz nas mjesečina vječno sja.

Tomislav Marijan Bilosnić dobitnik prve nagrade za poeziju "Pjevanje Anki Petričević"

Imotski, 14. srpnja 2025.

Ugledni hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić osvojio je prvu nagradu za poeziju „Pjevanje Anki Petričević“ u kategoriji Veliko pero na ovogodišnjem Natječaju „Anka Petričević“.

Bilosnić je nagrađen za ciklus od sedam pjesama koje su, prema riječima devet članova prosudbenog povjerenstva, na iznimno nadahnut i duhovno produbljen način odale počast životu, stvaralaštvu i nasljeđu sestre Marije – Anke Petričević.

Svečano uručenje nagrade održat će se 23. srpnja 2025. u Imotskom, na dan kada se obilježava druga obljetnica smrti sestre Marije. U sklopu obilježavanja priprema se bogat književni, duhovno-glazbeni program, kao i likovna izložba radova sestre Marije, autorice koja je svojim pjesništvom, teološkim radom i duhovnim doprinosom ostavila snažan trag u hrvatskoj kulturi.

Natječaj „Anka Petričević“ svake godine okuplja velik broj autora iz Hrvatske i inozemstva, potičući suvremeno pjesništvo koje se nadahnjuje duhovnim, teološkim i zavičajnim temama. Nagrada Veliko pero dodjeljuje se za najkvalitetniji pjesnički ciklus koji na poseban način odražava duh i poetiku Anke Petričević.

Zorica Antulov | Potrebno, ponekad

Kad zaglavi kazaljka smjerokaza

a radar ne bilježi pokrete

kad u tebi nema više bijega

a život ne pozna mirovanje

Kad udari munja a tebi se spava

i tone u snove bez sjećanja

odškrini vrata i uđi u mjesto

gdje djetinjstvo tvoje počiva

I snivaj, snivaj

I skrivaj se, skrivaj

Branka Smoje | Pakleni

„Ako daš sve ispite u šesti, moš' sa ekipom na Paklene. Pa sad ti, sinko vidi“, rekla mi je mater kad sam je pita mogu li ić.

A tija bi, jako. Iće sva moja ekipa, moji iz gimnazije I ona Pigava kojon se upucavam od trećeg razreda. Mi se pari da bi moga uletit. Reka mi je neko da ju je vidija s nekin bildašem kako se smije u oni naš kafić.

„Amo na pravo“, reka mi je Pale. On mi je frend još iz osnovne.

„Ma daj, svi idu na ekonomiju, amo i mi. Kažu da je  lakša. A i ona tvoja ide tamo“, pokušava sam ga uvjerit.

„Sinko, biraj , oš' kopat kanale il ćeš studirat“, mater bi  mi znala ljutito reć.

„Ja nisam imala prilike. Ti je imaš“. Uvik je bila namrkopižđena.

A nije imala, jerbo je mene rodila, s nepunih devetnaest. Omar se zaposlila u Brodomerkura, i malo po malo, postala šefica odjela. Puno je putovala, nosila lipe monture. Čak je i engleski upisala u Đure Salaja, i završila tri semestra. Posli toga, ka da je svu pamet ovega svita popila.

„Ajme, gospođa Katica, kako ste šesni“, znala bi joj susida reć, kad bi joj nešto tribalo. Mater je znala puno judi, i koristila ih je leva leva; za nać likara, za upisat dite u vrtić, za dignit kredit u banku.

„Vi ste naša Katica za sve“, susida je uvik mlila.

Pale i ja smo pali prvi ispit u prolitnji rok. Nisan se sebi čudija, nego Pali. Svojima san reka da profešur ni  doša. Pale je drugi ispit na predrok proša, a ja san opet pa. Reka san materi da nisam izaša, jerbo da nisam bija spreman. Uvatija san se te Ekonomike i buba po cile noći. Izaša san na rok. I proša. Jebateled, kako sam bija sritan. Je da mi je da duju, ali sam dobija potpis u indeks.

„Asti. Prvi ispit pa duja. A moj Vigo, pari mi se da ti neš daleko dogurat“, dočekala me mater na itac. Nikad ni bila zadovoljna s menom.

„Ma daj, puš ga. Doći će sebi. Kako se ono reče; prve se trišnje ticama ostave“, pape me uvik branija.

„Je, je, samo mu ti idi niz dlaku. E, moj Marko da vam ni mene, imali bi šipak, a ne sve to ča imamo“, Ljutica je vikala.

U prvi sam razred osnovne tija upisati balet, jerbo je ona mala iz prve klupe plesala.

„Gospe moja, ma ča bi judi rekli. Fameja bi mi se smijala, da imamo pedera u kući“, mater je tako mavala rukama isprid face, da sam stvarno mislija da će joj pozlit.

Onda sam tija ić na mačevanje. I za to mi je rekla da to idu samo pederi, i da neš ti sporta.

Jednog je dana u kuću osvanija klavir. Tila ga je metit u moju sobu, ali je shvatila da je mala. Klavir je dobija počasno misto u dnevni.

„Oli  ti sviraš klavir?“, pita me Pale.

„Ma ne, materin je“, bilo me sram.

Pale je krenija na balun. Tija sam i ja.

„A di ćeš ti, sinko s dvi live noge. Trpav si. To si na oca. E, kakva san ja bila atletičarka“, opet je brontulala.

Pobiga san na prvi trening, i slomija ruku.

Napravija sam plan. Za svaki ispit imam po  sedam dana. I ako sve dam, idem na Paklene.

Sljedeći sam opet pa. A jebiga. I opet nisam doma ništa reka.

A onda mi je sinulo. Kupit ću drugi indeks. S kumpirom ću kopirat pečate i lipo upisivati položene ispite.

Niko neće znat. Ni Pali nisam reka.

 Jebiga, mislija dam da je ekonomija lakša, da ću moć lampat i davat ispite. I to je rekla  da u šesti moram sve ispite dat, jebimimater ako je ona moja mater normalna.

U Badija sam upozna  jednu smišnicu. Išla je na pravo. Jebiga, opet sam krivo izabra. Da san upisa pravo, sad smo mogli skupa učit. Njezinih ni bilo doma, pa sam reka Pali da sam za moje kod njega. Na vrh torbe sam staviju one dvi debele knjižurine od Političke.

Mater je bila zadovoljna. Voli ona Palu. Uvik je bija odlikaš, a i  otac mu je likar.

Naravno, da sam i Političku pa ko gnjila jabuka. Reka je profešur da ni još ima studenta koji toko može mlit bez veze. 

Pave je proša. Pročirija san mu u indeks da vidim kako se ovi stari prdonja potpisuje.

Sija san na klupu u parku i upisa svoj prvi položeni ispit: Politička 4 (vrlodobar). Nisan tija omar peticu za težak ispit.

Malo me prpa uvatila kad sam se triba potpisat ka profešur, ali san se sitija Paklenih. Nažvrlja potpis. Duboko udahnija. Izdahnija. I iša doma.

„Mišu moj, pametni. Bravo sinko. Takvog te mater voli “, samo što nije zaplesala oko mene. Otvorila je takuin i tutla mi u ruku onu šušteću crvenu.

Onda san stvarno proša zemljopis. Jebiga, mora san dat pravi indeks. U parku san mora prepisat u oni drugi. Bilo mi je lakše. Sad nisan laga ocjenu. A dobija san četiri. 

„Viš kako se može“, Pale je bija ponosan na mene. A ja; naresa sam ka paun.

„Vigiću, eto još tri daš sad u šesti, i onda imaš cilo lito pred sobom“, mavala je mater opet s crvenom šuškavom. Dugo je nisan vidija da se tako lipo smije. Ajme, kako je bila sritna. Čak me je i pape tapša po leđima.

Ma kako mi  je bilo drago kad sam proša statistiku pismeni. Ona štreberica isprid mene mi je lipo dala da prepišem. Malo san namjerno falija, da profešur ne skuži da san ćirija. A stari prasac je reka ko je dobija pismeni najmanje osam bodova da ne mora na usmeni. Ima san osam, ali me zva na usmeni. Naravno da san pa, i reka mi je da se ne pojavljujem do roka u deveti. I opet san otiša u park. Ovi san si put  da tricu. Ma da ne bude sumnjivo.

Proša san jedino još  Sociologiju, ali mislin samo zato jer nisam sta pizdit, ča me god profešur pita, i to san se deboto posvađa s njim.

„Kolega, dat ću vam dva. Ali ne zato što ste točno rekli, nego zato što ste tako hrabro branili svoje mišljenje“, reka mi je dok mi je upisiva ocjenu.

To sam jutro sidija u parku malo duže. Evo imam sve ocjene, i baš san kuntenat.

Večeras se iman nać sa svojon Smišnicom. Moga san, možda, i nju sutra vodit na Paklene.

Tu smo noć zaružili. Ujutro san tiho otvorija ulazna vrata. Bilo mi je čudno ča su otključana.

Mater je sidila za stolon. Isprid nje su bila otvorena dva indexa.

„Od sutra ideš strugat ruzinu u škver. Cilo. Lito.“, tiho je rekla.