Slavica Aralica | Zmija

Tek što je vrisak sa starog zvonika proparao usnuli mir nad malim primorskim mjestom, oglasio se i vapor s kojega su prvo poletjele ofucane cime na mul. Zatim su se njegove skale s parapetima grčevito uhvatile za rivu i čim su po njima počeli curiti putnici s broda, sparni ljetni dan je širom otvorio svoja vrata.

U isto vrijeme kad se i Šimić Mali počeo vrpoljiti na staroj kočeti od pršone i po jer mu je kroz bužu na škurama prodro trak sunca koji se, nakon što je zavirio u svaki kutak siromaške kamare, rasplesao u taktu burina po njegovu musavu licu. To ga je silno škakljalo pa je počeo češati, a onda trljati jedno po jedno oko, skidajući s njih krmelje da ih može otvoriti i pogledati tko se to s njim mazi u ranu zoru, a mater sigurno nije: ima tome dvije godine da su je pokopali pored babe i dida  gore, na Crkvinama. Instinktivno popipa kušin do sebe da nije na njemu ćaća jer sad on spava na materinu mjestu. Jutros ga nije bilo,  već je u polju među lozama sa starijim bratom. A onda spazi onaj tračak sunca koji mu se premjestio na mršava prsa, pa odatle na nogu, pa na palac i taman da će otići kad se Šimić Mali spusti na dno kočete da ga zadrži na sebi, da osjeti njegove mlake dodire kakve je mater po njemu sijala kad su se zajedno budili. A onda začuje kruljenje iz stomaka i prekine tu igru kako bi našao nešto za pojesti. U kuhinji ga na stolu dočeka komad crna kruha i na njemu par kapi maslinova ulja i rep od slane srdele, toliko je ostalo poslije ćaće i brata mu. Proguta to u trenu, kacjolom zagrabi iz sića vode, napije se, protegne još dva-tri puta i sune niza skale vani kao da ga netko goni. Nije volio biti sam u kući.

Jutros je bilo nekako puno tiho, ni strica Martina nije bilo pred kućom gdje je svako jutro sjedio i  od pruća pleo košare. Ni strina Anuša  nije se čula kako se dere na žensku čeljad čim ustane, a nije se gasila sve dovečer. A, da, sjetio se: jutros je rano bila misa za pokojnu Lucu, najmlađe žensko čeljade u ulici koje je odnijela teška griža, zato nikoga nema. Ništa, stavi tunju u džep svojih davno opranih gaća do koljena ( s kojih su već odavno visili mosuri konaca koji su mu se pleli oko nogu pa ih je redovito skraćivao čačinim škarama za lozu), i krene put mora. Nije se makao ni desetak koraka od konobe strica Josipa kad nasred rive opazi zmiju kako polako, podlo gmiže prema stričevoj konobi.  Nije imao puno vremena da promisli što bi bilo najbolje učiniti  kako bi je spriječio da uđe u konobu jer bi mogla ugristi strica ili strinu, ili nedajbože njihovu malu Maricu koja mu je uvijek krišom davala kakav dobri bokun s njihova stola. Zatrči se prema njoj sleđa i kad je bio skroz blizu, skoči  na nju, jednom nogom stane joj iza glave, a drugom na rep. Tek kad osjeti onu njenu hladnu grubu kožu kako se migolji, uvija, pokušava iskliznuti ispod tabana, postane svjestan što je učinio, a nema načina da se izvuče iz toga. Ako skoči s nje, ugrist će ga. Ako ga i ne dohvati jer bude brži od nje, ući će u stričevu konobu i tamo će nekoga ugristi. Počne se tresti od straha i dozivati u pomoć koga god se sjetio. Kad je ugledao ujca Bepa kako šepajući s jednom nogom i štakom, druga mu je ostala na Galiciji u Prvome ratu, pokušava sa štapinom u ruci što prije doći do njega, počne brisati suze da ih tko ne vidi i sav sretan počne objašnjavati da je beštija htjela u stričevu konobu, ali joj on nije dao.

– Samo ti miruj i čvrsto je drži, sad ću ja njoj polomiti kosti ovom svojom štapinom – hrabrio ga ujac koji  na sreću jedini nije otišao u polje jer takav ćosav nema tamo što tražiti pa se drži kuće i bukare. A guja se primirila kao da je svjesna da joj je blizu kraj ili možda da prevari dijete pa da ono popusti pritisak na njezina leđa. Umorili se i ona i Šimić Mali u tom nadjačavanju pa mirno čekaju da netko drugi to riješi. Ujac Bepo se približi na dužinu štapa, provjeri je li dobro oslonjen na štaku koja mu zamjenjuje drugu nogu, pa zamahne štapom i udari zmiju iza glave, tik do Šimićeve noge. Zmija se snažno zgrči, a onda opusti, omlitavi i Šimić oprezno skine nogu s repa da vidi je li stvarno mrtva ili se samo pravi da ga prevari. Još uvijek drži drugu nogu iza glave čekajući da šepavi Bepo još jednom udari zmiju kako bi joj i kičmu slomio. Tek kad mu on kimnu, skine i drugu nogu sa zmije i poleti prema ujcu grleći mu zajedno i nogu i štaku i udari plakati, pusti da sav onaj strah iziđe kroz suze. Uto im priđe i nekoliko žena , koje su taman izišle iz crkve. Kad im Bepo ispriča što je Šimić napravio, svaka ga pogladi po glavi hvaleći njegovu hrabrost. Ali čim su se malo odmakle, čuo ih je Šimić gdje govore:

- Bidan mali. Da ga je uila, moga je stradat ka i mater. Nju je uila za vrat, nije znala da ju je nosila na leđima zajedno s brimenom lozja. Vražji su prsti u tome. Valja se zlamenovati. I brzo se prekrstiše sve tri goneći zlo od sebe.

I tako je Šimić Mali prvi put čuo kako mu je umrla mater. Možda je trebao pustiti da i njega ugrize. Bi li onda otišao kod matere na nebo? A što ako je tamo ne bi našao? Kako bi se vratio? Možda je ipak bolje da ju je Bepo ubio. Tako nije nikoga ugrizla, a ćaća neće morati spavati sam na kočeti od pršone i po, zaključi priču Šimić, prožvače nekoliko smokava iz džepa, uzme tunju iz konobe, istrči na rivu pazeći dobro da ne stane na ono mjesto na kojem je do maloprije ležala mrtva zmija, natakne na nju ješku i baci  je točno tamo gdje je jučer vidio velikoga glamoča. Nije dugo čekao kad osjeti jak trzaj i kako mu nešto snažno vuče tunju.

- Jesan te! - poviče Šimić ,naglo povuče tunju i ,ne popuštajući je, izbaci na obalu lovinu: velikoga grmalja(?!)  koji ga uhvati za prst od noge.

- Striče, striče - počne se derati iz svega glasa - uija me! Brzo,udri ga kamenon!

- Jel jope zmija ka jutros? Šta je ovo danas, Gospe moja! - Josip  će iz konobe pa dohvati šćapinu i trk na rivu. Vidi Šimića, vidi da maše nogom i nešto otresa, ali ne vidi zmijurinu.

- A, to te uilo, nije uilo nego štipnija - ispravi ga stric kad je vidio grmalja, raširi mu kliješta i oslobodi Šimiću prst koji je od stiska sav pobijelio.

- Ajde,ajde, nisi se pripa zmije, a bojiš se grmaja. Ne boj se, neću nikome reć. Ipak si ti moj junak. A sad lipo skupi tunju i doma! Za danas je bilo dosta beštija! Ostavi nešto i za sutra! 

Usput ga svrne u svoju konobu, odreže mu fetu pršuta , ulije mu po čaše prošeka za jutrošnje junaštvo i pošalje ga doma.  Danima je iza toga nastavio pričati svakome što je učinio njegov sinovac Šimić Mali kad je vidio da zmija ide u njegovu konobu. Čak je i don Tome u nedjelju na misi spomenuo  njegovu hrabrost stati na zmiju i ne dati joj da uđe u stričevu konobu u propovijedi Kako je dobro činiti dobro. Nije se pritom sjetio i sam činiti dobro: nagraditi ga bar jednom fetom onih darovanih pršuta. To nije pisalo u prispodobi.