Ruža Zubac-Ištuk | Na rubu utjelovljenja i rastjelovljenja

 

Izgubila sam sebe na rubu utjelovljenja i rastjelovljenja čovjeka,

pukotina u vremenu Judinim poljupcima pije snagu mjesečine iz

nedosanjanih očiju i prezrele zvijezde u njedrima odbrojava.

Osjećam kratkoću postojanja u svakoj stopi dana i žeđ života na

usnama poput ružine latice usnule u dječjem herbaru.

Uzalud sokovi uma još kroz mene teku.

Ruke krijem pod pokrivač otpaloga lišća i posrebrene kose,

branim nagonu vremena da vrhom jezika opipa sve što

mimo naše volje prolazi u korist vječnosti,

ali iznjedreni dodiri zrcala i zjenice ne znaju progutati krik.

Stidim se prolaznosti ljudskoga tijela mimo slobodne volje.

Sve se u meni raspuklo poput prezrele lubenice na dlanu

poodmakloga ljeta.

Jesen me ispraznila unatoč izobilju iskustva, neznanja i znanja

u iščekivanju rivalstva s ljubavlju.

Ravna sam vrećici na koju je ponosno skočilo dijete na ulici

nakon posljednjega progutanog slatkiša.

U procijep sam s munjama nebeskim stisnuta do bola bez utjehe,

do odlaska bez povratka,

a ja ne želim k Bogu ljudima na pokoj vječni.

Da je barem Zemlja moja vječita odrednica.