Ispovijed jedne čitateljice

     

O romanu Sonje Smolec "Povedi me kući"

(Split: Naklada Bošković, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Kako zdravlje 

Moja prijateljica Sonja pita kako sam. A prijatelji to pitaju zaista, ne samo iz pristojnosti. Odgovaram smiješno, jer mi je začepljen nos: 

– Muhi me biroza. 

– He-he, proći će to! – smješka se Sonja – Jesi se inhalirala? 

– Siboć. I balo bi je lakhe. 

Znam kako zvučim pa se obje smijemo. Viroze su naporne, ali prolazne. Međutim, ima zdravstvenih problema koji prolaze teško ili nikad. 

Sonja Smolec mi je poslala početak svoga romana o jednoj takvoj smetnji i sad me pita za mišljenje. Mogu čitati bez problema, ako ne čitam ležeći. Uostalom, Sonjin početak je toliko zanimljiv da nisam stigla uzeti maramicu dok nisam sve pročitala.

"Djevojčica je i dalje imala problema s prostorom. Ako bi negdje samo na trenutak ostala, a da se nije držala za ruku jednog od roditelja, nije znala na koju stranu krenuti. Kad bi ušli u trgovinu, više nije znala naći izlaz. 

Hej, Nika, ovdje smo , rekao bi tata zabrinuto, primio djevojčicu za ruku i nježno je odveo prema izlazu." 

Nikina nevolja 

Nikolina zvana Nika nije bolesna. Ona ima poteškoću koja se stručno zove DTD, dezorijentacija u prostoru, još točnije: razvojna topografska dezorijentacija. To se može opisati kao "vrlo loš osjećaj za smjer" ili, kako bi rekli vozači, loša navigacija. 

Smrzla sam se od same pomisli na tako nešto. Kao da mi se nos još više začepio. Vjerojatno je najteže bilo Nikinim roditeljima kad su shvatili što je. No oni nisu samo sjedili, kao mi čitatelji, čekajući nastavak. Potražili su pomoć stručnjaka. Liječnici iz jedne daleke zemlje savjetovali su im neka nabave specijalno dresiranoga psa. Takvih pasa ima u centrima za obuku pasa koji vode slijepe ljude. 

"Nika je netom prije polaska u prvi razred dobila psa vodiča po imenu Roni, pasmine border collie. To je graničarski škotski ovčar s kojim su roditelji i djevojčica morali proći vrijeme privikavanja na njegove nove zadatke. Pas se pokazao iznimnim i od prvog dana rodila se velika ljubav između njega i djevojčice". 

I, kad se činilo da sve štima, sve je O. K. i u redu, netko je ukrao Ronija. 

Što će biti na kraju 

Moja prijateljica Sonja napisala je izvrstan, neobičan roman "Povedi me kući". Jedva sam čekala da ga dovrši i dosađivala sam joj pitanjima: 

– Dokle si stigla? Što će biti na kraju? 

Sonja se smijuckala i umirivala me kao da sam nestašni psić iz njezinog romana. Ne Roni nego jedan drugi, bostonski terijer Kiki, kojega je Nika dobila prije Ronija. 

"Kad su Nika i Roni krenuli u školu, s njima je htio i razigrani Kiki. Nije znao kako bi se umilio da ga puste. Nije lajao, već se valjao po tlu ili bi povlačio Niku za rukav ili nogavicu hlača. Ponekad bi uhvatio Ronijev povodac što je ovaj sasvim mirno podnosio. Samo je gledao u Niku i čekao što će ona na to reći. Nika se smijala, a mama je tvrdila da se smijao i Roni." 

– Ali makar mi reci za tu Nikinu dezorijentaciju! – gnjavila sam – Može li joj biti bolje? 

– Da. – škrto je odgovorila moja prijateljica. 

Ona inače nije škrta i darovala mi je knjigu čim je tiskana. Pročitala sam što sam brže mogla. Ali ni ja vama neću otkriti rasplet, jer bih vam tako pokvarila užitak čitanja. Kupite ili posudite roman "Povedi me kući", pa sami sve otkrijte!