Irena Ivetić | Povjerovala sam

Činilo se
kako bih ga, možda,
mogla zavoljeti.
Jer, osim s velikim brojkama,
znao je i s riječima,
one su iskakale sa zaslona mobitela,
zavlačile mi se među stranice knjige
ili pod jastuk, uvlačile u snove...
Da, pomislila sam
kako bih ga, možda,
mogla zavoljeti.
Ali ne stoga što je imao novac i moć,
(nisam vam ja žena koja bi pala na to),
ali mi se svidjelo to što nije imao kravatu,
ništa nije stezalo ni njega ni mene
i mogli smo oboje slobodno disati.
Nisam više ni mlada ni luda
da bih si dopustila tako nešto,
mislila sam,
napokon stojim s obje noge na zemlji
i držim sve konce svog života u vlastitim rukama.
A onda mobitel, njegov glas i zvuci gitare.
Poput plašta me obavili,
poput vrtloga ponijeli u neko stanje svijesti
odavno već zaboravljeno.
I meni se, eto, učinilo kako bih ga mogla zavoljeti.
Ne, nije to bilo zbog velike i lijepo uređene kuće
(ne padam ni na to),
nego zbog suhog buketića lavande
koji sam opazila negdje u prikrajku
i zbog prazne pseće kućice
koju je gledao s toliko tuge u očima.
Tog hladnog, kišom umivenog jutra
poželjela sam samo da me čvrsto zagrli.
I ta mi se željica ispunila.
I eto, povjerovala sam
kako bih ga mogla zavoljeti.

... Eh, gopođo draga...
Pa zar niste baš jučer ili prekjučer odlučili
kako ćete napokon
normalno i mirno živjeti?