Miljenka Koštro | Zar je pjevati grijeh

Jesenje suze i jutarnje rose kristali

čisti, u buđenju svitanja zablistali

Budiš se. Ne, nisi biće od ruha i kruha

njeguješ proljeće duha

Ispred hirovitih zavidnika

nasloniš se na Božje krilo

duhovne snage u tebe se slilo

Gnjilom zemljom hodaš krhka i bosa

pusti tijelo, ti si pjevan duh, sjedokosa

Kada ti namjerno podapinju nogu

rapsodiju duha usmjeriš milostivom Bogu

da te ne uveže žuta minuta

znaš, i kroz pustinju ima puta

Treptava si kao u proljeće breza bijela

kao svitanje svilene duše iako krhka tijela

nisi za neke okvire

gdje interesi se strasno mire

Pred nosom ti zalupe vrata

Bog ti pošalje dobru sestricu, milostiva brata

koji znaju da ti se duša u rijeku od riječi slijeva

i da ti je duša od pjesme meka i još živa

Ispred trulih zidova ostani svoja

oni se ruše riječima spokoja

u pjesmu ulijevaš i suze i smijeh

snivati, pjevati, zar to je grijeh

Živiš, život slaviš, bijele haljine

odbjeglih ljeta nosiš na sebi

plodovi jeseni u jesenjoj serenadi

tiho dozrijevaju u tebi

Usmjeriš se na one željne ljepote

Vikneš: Volim te, živote!