Nebo navlači preveliki sivi plašt, mokar od urušenog kasnog ljeta, hladan od neosunčanosti i prošiven električnom srmom, ponegdje izraženije. Vrijeme sumraka postaje trajnije. Umiranja i uskrsnuća dana podsjećaju na zatvorene oči, pa misao kroz odsutnost svjetla dolazi i prolazi spremnije nego kroz ludilo vreline. Vrijeme je stvaranja.
Usredotočuju se zamisli na znana, ali zanemarena rješenja, dok povici kroz virtualne prozore, sitne bezimene čarke i beskorisni dijalozi, stremeći i dalje bezumno u visine, u jatima neupućeno nestaju nad oblacima. Previsoko, na rubu neba, izblijedit će ih sunce u bezbojnu zavist, nevidljivost i uglavnom zaborav. A na Zemlji klija olakšanje.
Usredotočuju se zamisli na znana, ali zanemarena rješenja, dok povici kroz virtualne prozore, sitne bezimene čarke i beskorisni dijalozi, stremeći i dalje bezumno u visine, u jatima neupućeno nestaju nad oblacima. Previsoko, na rubu neba, izblijedit će ih sunce u bezbojnu zavist, nevidljivost i uglavnom zaborav. A na Zemlji klija olakšanje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.