Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 16. srpnja 2024.

Jozo Vulić | Samo pjesnik

I ja sam pjesnik. Kad me gledaš:
sijeda kosa; šešir; na usni rima.
U ruci čaša. A pogled pun sjete... 
I ja sam pjesnik — svugdje me ima:

Na divljem valu plavoga mora;
Bez ijedne u džepu žute pare;
S ružom u ruci; Pijan od crnog vina;
U melodiji čežnje, zvuka gitare... 

Pijane mi noći umriješe u krilu.
Pokopah gomilu u divne sonete. 
Zaogrnutih imena u zlatnu svilu
digoše kamen na me, moj svijete.

Osloboditi se ne znam starih navika.
Mogu biti lomljiv poput stakla. 
Samo sam pjesnik što hrlo lupa
na vrata raja iz vatre pakla.

I ja sam pjesnik. Da sve sanjam:
O danu što bješe. Il' još treba biti.
Zaljubljen prvi put, svakoga jutra, 
K'o cvijet što livadni pčelom se kiti.

(pjesma je objavljena u zajedničkoj zbirci Zagreb na dlanu - Kultura Snova)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.