Dražen Jergović | Predgovor knjizi aforizama „Bez veze s vezom“ (2024.) Ivana Grahovca

Pred vama se nalazi druga po redu zbirka aforizama i satiričnih misli svestranog Ivana Grahovca. Nakon prve manje zapažene zbirke pod naslovom „Aforizmi bez celofana“ od prije dvije godine, u ovoj je svoje mudrosti dojmljivo upakirao i servirao još rijetkima koji su zadržali vedar duh i smisao za šalu kako na vlastiti tako i na tuđi račun. A Ivan je upravo takav. Postolar po zanimanju, čovjek iz naroda i za narod, koji itekako suvereno vlada jezikom, dizajnom ali i intelektom. Vrlo dobro zapaža društveno-političke anomalije, koje detaljno razrađuje i progovara javnom prozivkom upućenom vlastima, ali i običnim ljudima. Bogat životnim iskustvom i vrijedan od najranije dobi, u borbi za egzistencijom, dobar je primjer osobe koja ima što reći/napisati o raznim slojevima društva s kojima je dolazio u kontakt. Njegovi komentari su britki i sažeti, razumljivi podjednako i prostom puku i akademskoj populaciji. Autor nas kroz jedanaest poglavlja vješto vodi aktualnostima hrvatskog podneblja. Ova knjiga, nekako očekivano, započinje političkim mislima i kritikama upućenima vladajućim strukturama. U drugom dijelu se Ivan dotiče važnosti vjere u svakodnevnom životu, da bi potom kroz poglavlja koja slijede redom obradio nezaobilazne teme poput standardnih muško-ženskih odnosa, crnog humora, sve prisutnije umjetne inteligencije te pomalo arhaičnih oblika kao što su poslovice, šaljivi oglasi i sport. Četvrto poglavlje je rezervirano za česta pitanja koja nas zaokupljaju s mogućim odgovorima jer tko bi znao što je točno, kao savjet mladima ili onima s manje iskustva nego što posjeduje autor. Sedmo poglavlje prozvano „mudroslovno“ odskače po svim parametrima od ostalih deset jer je koncipirano u obliku klasičnih aforizama i mudrih razmišljanja u širem smislu s ponekom packom i upozorenjem za sve nas. U njemu autor koncizno i brijački precizno satiričkom britvom zarezuje i odvaja problematične potkožne tumorčiće iz višeslojne problematike bolesnog organizma, kojih smo svjedoci u ovo moderno vrijeme. Iz podastrtih umnih rečenica čitatelj može crpiti svo blago pisane riječi proizašle iz zdrave svijesti proživljene surovom stvarnošću.

Dodatna vrijednost knjizi su dojmljive autorske karikature s gdjegdje ironičnim dijalozima samoživih antijunaka, koje je Ivan tek nedavno kao vremešniji samouk počeo izrađivati u manje zahtjevnim grafičkim programima. Iako primarno poeta sa zavidnom kolekcijom festivalski nagrađivanih pa i uglazbljenih pjesama, Grahovec ne preza koketirati s brojnim književnim oblicima i gotovo da nema niti jednog u kojem se nije pronašao. Nisu mu strane ni kraće prozne vrste, humoreske, anegdote, pjesme na kajkavskom narječju ili haikui, dok zaokruženu sliku skromne, a talentirane osobnosti daje strast prema fotografiji. Sentence čim je sjeo u fotelju prestao je raditi; vjernike-grješnike čeka pakao, političare-grješnike Remetinec; Još se nijedna ljubavnica nije pohvalila dobrim mužem; Čega ima najviše u Švicarskoj? –Tuđeg novca; Smrt je posljednje iskustvo koje nikome ne možemo ispričati; Nije dosta što cijene rastu, već se i smanjuje težina proizvoda; Ja sam nepotkupljiv… za male novce; Ne vjerujte umjetnoj inteligenciji. I nju su stvorili ljudi; Najviše zarađuju prodavači laži; U međuvremenu ne radim ništa; Sport je jedini način da pobijediš bez ubijanja protivnika, pokazatelj su Ivanove iskrene nepatvorenosti, domišljatosti i učtivosti koja bi nam trebala postati svakodnevna vodilja u teženi boljitak. Aforistu nakupljene godine na čvrstim (radničkim) plećima idu u prilog i siguran sam da je pred Ivanom još mnogo mudrosnica koje će nam podariti.