Jasmila Talić-Kujundžić | Predaja

Oči se utapaju u arabeske na kupoli
Nestaju u zvjezdanim nebesima odakle se voli
Iz samog središta srca čije krhotine sad lebde u zraku
Sudaraju se o prašku svaku
Tako raspršene kao zlato
Iz bića koje dah je udahnut u blato
Presijavaju se u krupnim suzama koje iz očiju kapaju
Dok se u more postojanja stapaju
Plutaju brodovi drhtavo na površini
Nestaju u pomno skrojenoj mašini
U brzim točkovima kola
Namijenjenim za bježanje od bola
Ali kad se čelo na tlo spušta
Svaki djelić bola se otpušta
Krupne suze postaju drhtaji
Drhtaji postaju jecaji
Jecaji postaju tišina i predaja
Predaja duši postaje odaja
U svijet u kojem se sve raspršene krhotine srca sastavljaju
Pred Stvoriteljem živjeti nastavljaju
I kucaju tik-tak, tak-tik
Ne zaboravljaš patnju ni svoj bolni lik
Ali ništa više u tebi ne može poremetiti nebeski svod
Ništa te više ne može uvjeriti da si drhtavi brod
A ne samô more kojim ploviš, koje tobom plovi.