Božica Jelušić: Prostor slobode i ljubavi uvijek iznova osvajamo i širimo

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Boj ne bije medij nego autor – dokazuje svakim svojim zapisom Božica Jelušić koja na društvenim mrežama bilježi sjećanja, događaje i razmišljanja, susrete s dragim ljudima i srodnim dušama. Božica Jelušić, dobitnica važnih književnih priznanja i nagrada, zapise s mreže ukoričila je u svoju 65. knjigu čiji je naslov „Godišnja doba duše“. Afirmiranje duše naslovom knjige znak je da, unatoč ubrzanom suvremenom tempu, književnica pribrano ostaje dosljedna autentičnoj unutarnjoj vibraciji i vlastitoj prizmi kroz koju prelama sivu svakodnevicu, opisujući osjećaje u širokom rasponu od ironije preko ravnodušnosti (osobito prema površnim lajkovima) do euforije u letovima paraglajderom iznad Drave i Podravine. „Godišnja doba duše“ monološke su dnevničke forme čiji ton ovisi o trenutnom raspoloženju, datumu, sjećanju, slučajnom susretu ili pak o padu s bicikla – život je nepresušna inspiracija za nemiran duh koji osjeća i traži ravnopravnog sugovornika. Tamo negdje netko njezine rečenice čita s razumijevanjem – s tim uvjerenjem Božica Jelušić usredotočeno ispisuje svoju poeziju, prozu i usputne zapise, demonstrirajući kako društvene mreže također mogu biti poligon za popularizaciju književnosti, kulture, jezika i stila.

„Godišnja doba duše“ Božice Jelušić obuhvaćaju razdoblje od 2014. do 2023. Zapisi su grupirani po godišnjim dobima, a ilustrirani crtežima iz bilježnica kolekcionarske vrijednosti koje književnica od rane mladosti ispisuje rukom.

S Božicom Jelušić razgovaramo o publici na mreži, pojmu duše, o njezinim rukom pisanim bilježnicama i najdražim temama, te o odnosu prema Zagrebu i književnoj sceni koje komentira u svojim zapisima.

Aleksandar Horvat u pogovoru primjećuje da su tekstovi na mreži nastajali u trenutku, impulzivno, na dnevnoj osnovi, ali ipak zadržavaju osobine književne izvrsnosti. Kako ste počeli pisati na mreži? Kakve su reakcije čitatelja? U knjizi, naime, naglašavate da ne marite puno za lajkove i odobravanja na webu.

- Mislim da prije 12 godina…Vodim svoj profil kao dnevnik, dnevne novine, pjesmaricu u nastajanju. U tom smislu postoji koncept ali i spontanost u isto vrijeme. Stvari se „uklope“ kasnije u neku zamišljenu cjelinu. Tako je nastala knjiga SREDINOM MOJIH DANA (Tonimir, 2018. ) koja sadrži mozaičke tekstove i moje crteže. Naravno, to jest književna vrsta, kakvu je primjerice razvio TOURNIER u knjizi „Slavlja“. Ti eseji, crtice, zapažanja, referiranja na stvarnost, iznimno su dinamični, prava čitateljska poslastica. Ako sam dio toga postigla, dobro je…Odlične su reakcije pratitelja na FB, no za nastanak ovih zapisa nisu presudne. To je moj spisateljski posao, jednostavno.

Duša u naslovu sugerira da ne pristajete na nametnuti današnji tempo današnjice u kojem nema vremena za osjećaje, a prva rečenica u knjizi glasi: „Postoji realna mogućnost da ćemo jednog dana početi sami sebi nedostajati.“ Mogu li „Godišnja doba duše“ funkcionirati kao samopomoć za prilagodbu i osvještavanje neuroza suvremenog života?

- Svakako…netko reče da je duša „veoma stari instrument“. Kao takva, zahtjeva mir, pribranost, opuštenost, dokolicu. I kad se klupko počne odmatati, mnoge važne stvari izađu na površinu. Ako postoji sedam razina svijesti, introspekcija uključuje barem jednu-dvije od uobičajene razine. Tekst može biti dobar predložak i okidač za pronalaženje vlastitosti, da ne bismo doista sami sebe pogubili u hektici naših dana.

U zapisima s mreže dominira motiv slobode, od osvajanja slobode od sputanosti djetinjstva do zrele dobi, kada kažete: „Opasnije je u mojoj dobi smrtno se zaljubiti nego skočiti s mosta na konopcu…“ Je li sloboda opravdala očekivanja, sada kada je napokon osvojena, čak i paraglajderom?

- Ljubav i sloboda su eklatantno pjesničke teme, teško da ima od njih većih i važnijih. Taj prostor uvijek iznova osvajamo i širimo, sukladno životnim dobima. Ne vjerujem da mnogo postižu oni koji se „čuvaju ljubavi“, ili se u ime građanske komocije, sigurne mirovine i nekakvoga mira u kući odriču svake pomisli na avanturu i izazov. Onu frazu „To nije za mene, nisam ja u tome“, najčešće izgovaraju oni koji ništa nisu probali. Pored njih bi umjetnost zasigurno presušila i usahnula, kao usidjelica u zabiti na kraju svijeta. Moj put je takav, da moram sve probati, to mi ispunjava vrijeme i daje motivaciju da ostanem alertna, spremna na nove početke, na iznenađenja. Čudni su mi ovi „koučeri“ koji stalno nude mir, spokojstvo, utrnulost. Ja uopće ne želim te vrijednosti, želim živjeti, uzeti rizik, pisati i misliti, dokle me snaga drži. U tome je cijela moja „filozofija slobode“.

Na nekoliko mjesta komentirate Zagreb i njegovu samodovoljnost, odsječenost gornje Hrvatske od centra i zaključujete: „Neću tako skoro, trebat će mi zaista jak razlog za putovanje!“ Ipak, vraćate se jer otvaraju se uvijek novi razlozi za dolazak. Kako se Zagreb iskupljuje za svoju distanciranost i hladnoću?

- Sada mi vrijede još samo dragi prijatelji koje obilazim i s kojima ponešto dijelim. Sve ostalo imam doma i sama si napravim, u stilu one izreke da se „centar nalazi tamo gdje su ljudi centra, te se s njima pomiče u njihovom kretanju“. Dolazim poslovno, a privatno želim biti dovoljno mimikrirana, da me tamo nitko ne primjećuje.

Knjiga je ilustrirana crtežima iz Vaših bilježnica koje ispisujete rukom, a većinom su to portreti ili motivi iz prirode i drveće. Kada crtate i kakvu potrebu ispunjavate crtanjem?

- Uvijek crtam, črčkam, vučem liniju i ona vuče mene. To je moj „pretičak“ snage, neki post scriptum tekstu ili samostalna disciplina i bilješka, koja mi često otkrije na što podsvjesno mislim. Veoma sam vizualan tip, imam brze opažaje, puštam da se iz nekog „klupka“ na papiru iznjedri scena ili lik, potom pozadinu šatiram ili zatamnim, a glavni motiv izvedem u prvi plan. U posljednje vrijeme najčešće radim neke tematske mape, po 10-15 crteža i pjesme, dok naslovi sugeriraju sadržaj tih životnih epizoda: CIPELICE ZA LJETO, TAMNO OKO, KOLICA I DOKOLICA, itd. Poklanjam to, najčešće, a ponešto zadržim, iz sentimentalnih ili dokumentarnih razloga.

Aktualne su rasprave o razlozima marginaliziranja žena na književnoj sceni. Možete li povući paralelu s odnosom prema ženama u književnosti sedamdesetih i osamdesetih godinama, u doba kada ste se afirmirali i prevodili Virginiju Woolf?

- Ne znam, sve je to bilo davno. Prije 30-tak godina i više, prevela sam nekoliko eseja WV za časopis „OKO“, i prevela sam „Orlanda“, kojega mi je N. Petrak izgubio u kući „Naprijed“, imam ga još u bilježnicama samo. Mislim da smo tih 80-tih imale veću šansu, mi cure iz „regiona“, djelovale smo na široj osnovi i u realnoj konkurenciji muških i ženskih autora. Taj korpus više ne postoji osim u nekoj antologiji „Jugoslovenske pesnikinje“, ne da mi se o tome raspravljati. Rekla bih da se brojimo na prste jedne ruke, ako i toliko. Danas se žene organiziraju po uzoru na „dečke“, u grupe, izdavačke favoritkinje, regionalne klanove. Mene zanima samo genijalnost, autentičnost, književno-estetska vrijednost i pobudljivost, pa stoga na izvan književne razloge ne padam i ne pratim…Fale nam istinska velika imena, toliko mogu reći. Možda su neka na pomolu, ima naznaka dobroga vjetra i književnih glasova koji izlaze iz kućnih granica i okvira. Vederemo. Mislim da ću toliko još dočekati!