Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Rosie Kugli "Izgubljena generacija"

(Zagreb: Umjetnička organizacija Kugli & Kugli, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

O kao optimisti

Okružena sam optimistima. To su oni koji nisu izgubljeni. (Dobro, naslov "Izgubljena generacija" ne zvuči tako, ali treba pročitati pa prosuditi.) Optimisti su ljudi koji imaju volje i vjere u budućnost. Primjerice, moja prijateljica Rosie. To je ona koja je unaprijed smislila kraj. Bio je to optimističan kraj jednog prijašnjeg romana.

S ovim, novim romanom nije odmah bilo toliko optimizma. Ipak, Rosie Kugli mi ne bi bila prijateljica kad ne bi vidjela svjetlo u tunelu.

— Svjetla mora biti. — odlučno mi je rekla — I unatoč svemu što nas je zadesilo, život ide dalje...

Pod tim što nas je zadesilo, Rosie misli na koronu u cijelome svijetu i potres u Zagrebu. Da, žao mi je Zagrepčana koji su morali pretrpjeti i tu muku.

"Mama upada u sobu. Raščupana je i vrišti. Vuče me za ruku, povlači iz sobe, ali nema vremena. Ponovo nas trese. Nova runda užasa. Ulovljeni u vrtuljku strave. Mamini vrisko- vi pretvaraju se u oštre rezove od kojih pucaju stakla, zidovi se ponovo pomiču. Sve se urušava. Pukotine, rane po zidovima. Krš, lom i kaos. Razbijeno staklo, slike, lampe, knjige po podu. Prestravljena sam.

Hoćemo li umrijeti?"

Još neke muke

U tome potresu stradala je jedna djevojka. Ali u romanu Rosie Kugli, glavne junakinje nisu umrle.

— Da, Rosie, lako je tebi biti optimistična, kad ti nemaš psorijazu! — tužno sam joj rekla — Ja se patim s tom bolesti otkad znam za sebe.

I onda sam se izjadala prijateljici. (Dobro je imati prijatelje kad ti dođe teško) Psorijaza je uglavnom neizlječiva kožna bolest. Ostavlja crvene mrlje ili bjeličaste ljuske na rukama, u kosi, na trbuhu i drugdje. Nekad ih je manje, nekad više. Ponekad me je sram obući haljinu kratkih rukava. Rosie me tješi da nije tako strašno, da će biti bolje. I dodaje:

— Uostalom, nisi ti jedina. Psorijaza, seboreja, vitiligo... Eto, dvije moje prijateljice pate se s tim vitiligom.

— Znam! — moram se osmjehnuti — Znam za vitiligo jer ga ima i tvoja junakinja.

— Dakle, vidiš! — smješka se i Rosie — Lari je poznato "kakav je to ogavan osjećaj."

Lara, kojoj mnogi zavide

U romanu "Izgubljena generacija" Lara je sretna i nesretna. Ima divne, uspješne roditelje i puno novca. I ima taj nesretni kožni problem.

"Moja nesigurnost zove se vitiligo. To je ona odurna kožna bolest kada ti je cijelo tijelo posuto bijelim mrljama.

Imala sam devet godina kad je mama primijetila. Male bijele mrlje pomaljale su se na koljenima, laktovima i licu. Pojavile se i trajno me unakazile. Bilo je gadno. Nije bilo dermatologa kod kojeg me nisu odveli. I sve su pokušali, ali mrlje su ostale.

Mrzila sam ih. I mrzila sam sebe.

Jesu li me zezali? Što mislite? Naravno da jesu!“

Lara je sada maturantica, a naslagali su se i novi problemi: pandemija korone, ljubavni jadi, čudaci u obitelji. Osim toga Lara, kao i svi mi, ponekad donese lošu odluku. Ponekad učini nešto loše i bez odluke.

"Pokucala sam na njegova vrata. Ruke su mi drhtale, srce nabijalo, koljena tresla. No nisam željela pokleknuti, podvući rep i vratiti se kući. [...] Možda se zarazim. Umrem od korone. Možda sutra bude novi potres ili smak svijeta. Treći svjetski rat? Kako je počelo, nikad se ne zna. Znam da imam samo ovaj trenutak i ne želim ga izgubiti. Moram saznati"...

Čitajući, saznavajući, ja sam bila na Larinoj strani. Razumjela sam je i ispričavala. Ponekad sam joj i zavidjela, kao i Mia, njezina najbolja prijateljica.

Mia, koja se svima sviđa

Mia je također puna dobrih osobina. Lara ju je upoznala kad je došla u novu školu. "Zabljesnula me bjelina njenih zubi, zadivila mekoća obraza, jamice na licu. Njena ljepota nije bila prigušena, postojala je da bi te natjerala da se okreneš i bez prestanka zuriš u nju. Kada izgledaš kao ona, možeš se pretvarati da te nije briga, ali ja sam znala da joj je važno kakav dojam ostavlja. U našim godinama to je jako važno."

A Luka ju je, na jednom tulumu, vidio ovako: "Kosa joj pada preko obraza, poput svilenastog zastora, ali ne zaklanja pogled. Osjećam kako mi srce luđački tuče, lupa o sljepoočnice. Netko me gura, piće se prolijeva, muzika i dalje para uši, ali ja više ništa ne čujem niti ne vidim. U prostoriji nakrcanoj ljudima nitko više ne postoji. Kao omađijan gledam curu duge, gotovo bijele kose i gubim se."

I još svašta

Dakako, svašta se izdogađalo na tome tulumu. "Grabim prvo što mi je pod rukom. Grabim i ulijevam to nešto u sebe dok me guši ta moja stvarnost i ta moja nemoć, taj osjećaj gubitka, besmisla. Nevidljivost. Bol."

I još svašta nakon toga: potres, svađe, razočaranja, nesporazumi. Nitko nije shvaćao u kakvoj opasnosti je Mia i nitko nije spriječio ono jezivo što joj se dogodilo.

"Moje oči. One su se najstrašnije promijenile. Bezbojne su i daleke, utisnute u ljubičaste podljeve. Ne, nisu to moje oči. To su oči stranca. Polagano ih sklopim, a zatim naglo otvorim. Ponadala sam se kako će slika nekim čudom nestati. Ali nije."

Lara zato zamjera samoj sebi. ..."ništa nisam učinila. Bila sam sebična i opsjednuta svojim malim brigama. [...] tlapnjama o mogućoj ljubavi, svojim pjesmuljcima. Plačem i mrzim se zbog toga. Moje suze sad su beskorisne. One neće umanjiti Mijinu bol. Najgora je ipak pomisao da sam to mogla spriječiti. Da sam samo"...

A Mia se povukla u sebe i ne želi razgovarati. "— Baš me briga! Ostavite me na miru, svi vi! Gubite se, želim biti sama."

Ne, nisu je ostavili. Jer, opet — optimisti pobjeđuju:

"Prijateljstvo nije otkazano Mašta nije otkazana Poezija nije otkazana Čitanje nije otkazano Tračanje nije otkazano".