Uvijek sam to željela reći, da su učestale pjesme i statusi u nekom periodu zapravo poruke u boci, koje pjesnik baca u more kaotičnih objava, informacija i senzacija, što doslovce u slapovima obasipaju ljudski duh. Pjesnik daje sve od sebe, bira riječi, brusi rime, smišlja naslove, srce mu ubrzano tuče, jer želi biti otkriven, shvaćen, pročitan. Ako je u njemu duša pjesnička, prava i nepatvorena, taj ništa ne želi skriti, čak ni svoj pseudonim, već preko drugih "poručuje" subjektu svoje žudnje ono što nije imao prigode kazati i objasniti. Črčka svoje poruke, pečati bocu, zažmiri i šalje dalje....
Nerijetko se desi da znalci zahvate vode i bocu s njom. Odrolaju papirić, pronađu šifru, daju znak da su shvatili. I obični šetači i plivači to učine i također nevoljni "inzularci", koji sa svojih otoka bacaju slične poruke. No, pjesnik ne može pobjeći dojmu da je katkad ono najvažnije ostalo "potovareno" ispod gomile trivijalija, izgubljeno u nametnutim, opsesivnih temama, u premoći sporta, politike i masovne zabave. Povodljivost je centripetalna i centrifugalna sila, privlači i raspršuje, baca pozornost konzumenata u svim pravcima, prezasićuje, dekoncentrira, iritira, no poput droge, mami na uvijek novo "zavirivanje" i njuškanje u sferi privatnosti i senzacionalizma.
Tu je prava duhovitost izgubila bitku pred skarednim i nastranim, tu metafora skviči u jarmu doslovnosti, dok estetska finesa čupa kosu pod navalom sirovog "uličarenja" i udarima šokantnosti pod svaku cijenu. Neodoljivo se čovjek vraća sceni iz BAUDELAIREOVE zbirke SPLEEN PARIZA, onoj ironičnoj zgodi, naslovljenoj PAS I BOČICA MIRISNE VODICE, kad pseto laje na gospodara koji mu je miomiris podmetnuo, a ovaj rasrđen replicira: "O, kukavno pseto, da sam ti pružio hrpu izmetina, s užitkom bi ih njuškao a možda i lakomo požderao. Nedostojni druže moga života, po tome naličiš na općinstvo, kome se nikada ne smiju pružati fini miomirisi, jer ga oni razgnjevljuju, već samo brižno izabrano smeće".
Nevolja je u tome, što oni pravi ne mogu ispod svoje mjere. Ne žele raditi kako publika želi, ne osluškuju javni puls, ne mare za nametljivu javnu prisutnost, ne zahvaljuju urednicima na objavljenim pjesmama (pa, to im je posao, što bi drugo radili?), ne korteširaju po klanovima, ne prevrću stolove u napadu "temperamenta", ne podmeću kukavičja jaja u antologije i izbornike, ne guraju se u žirije gdje nemaju kompetencija, ne traže sinekure u književnosti, ne razvaljuju stražnjice po vazda istim festivalima, ne antišambriraju kod Nine Violine, ne ulaguju se mediokritetima po redakcijama i ne piskaju pred kamera, glumeći falšno "krležijanstvo" iz dubine svoga arivizma i komformizma.
Oni za takve stvari naprosto nemaju vremena. Kao pravi inzularci, premjeravaju svoj otok, trude se opstati na vlastitim zalihama, čitaju, pamte, arhiviraju, stvaraju, šire vlastite estetske i spoznajne krugove i vjeruju u Providnost. Nekada, nekome, negdje, u nekoj prigodi, njihovo će pisanje značiti. "Doći će jednog dana neki mladić..." kako je govorio Dubravko I. Boca će završiti u pravim rukama, svijet će za nekoliko sekundi biti obasjan polarnom svjetlošću, kad taj jedan unikatni i moćni stih postane razumljiv na svim jezicima svijeta. I netko će nas voljeti samo zbog naših pjesama, bez ikakvih drugih sporednosti.
Iskočit ćemo iz svoje tijesne kože, postajući Jedno sa svim, vraćajući svoj dar vječitom Izvoru, mjestu odakle smo ga i primili. To je ta apoteoza, to je taj cilj i to je jedino, zbog čega smo na zemlji postojali, rodivši se u liku pjesnika.
Ničega drugoga nema i drugi spas ne postoji.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.