Zdenka Čavić | Bezimena

 

Umorna od sebe,

na počinak šaljem pjesmu,

bez refrena.

Ošamućena sam,

misli se rasule u meni 

i ne mogu ih skupiti u smisao.

Prekidam sve

i ne uspijevam pronaći mjesto 

koje joj pripada.

I kako to uopće ide,

ta moja pjesma 

bez refrena?

Nema ona ni naslov,

sačinjen od pravih riječi

da bude snažna

kao žena.

Da bude nježna i meka kao svila,

da dotiče te kao vila,

i prolazi kroz tebe

kao dobri duh vremena.

Onog što je prošlo,

i onog što tek bude

u toj mojoj pjesmi

bez refrena.

Nema ponavljanja 

ni onih lijepih,

ni ružnih scena.

Nedovršena, samo traje,

u mislima mojim 

bez vremena,

bezimena, 

traži u meni 

uporište i smisao.