Mateo Balaban | Sama

Mama,
bila sam sama i jako uplašena.
Jedino što me grlilo
bijela je bila boja.

Povučena crta značila je slobodu
od okova moje vlastite nedojebanosti.
Moga vlastitoga straha od ljubavi.

Bojala sam se prepustiti i maštati.

Govorila si mi
da ruže su najljepše
kada smo se šetali
vrtom.

Ne vidim te ruže, mama,
ali na trnje sam se nabola.

I jako ih osjetila.

Molim te, mama, zagrli me.
Obećavam ti da neću više griješiti.

Neću više štetiti svojoj slomljenoj duši,
ovaj krov koji imam se ruši.

Pusti me u kuću,
Molim te, mama…

Ostala sam sama sa svojim šiškama.

Mama, shvati me.

Vjerovala sam pogrešnim pričama.
Mama, molim te otvori vrata,
znam da sam pogriješila.

Slomila sam ti srce svojim postupcima,
a nisam te ukrasila poljupcima.

Taj ukras si zaslužila.

Mama, molim te.

Nisam se znala igrati
sa svojim demonima,
išla sam pogrešnim smjerovima.

Mama, ali sada kucam!
Mama, molim te otvori!

Obećavam da ću trčati i zdravo se hraniti.
Više ću se moliti i obećavam da ću se smijati.

Mama, molim te…
Otvori vrata.
Molim te.

Tu sam.
Kucam.