Igor Petrić | Sama na klupi u parku pored rijeke

Još samo nekoliko trenutaka

i ulice će opustjeti.

Noćne životinje 

samo što nisu izašle,

samo što nisu zavladale 

usamljenim centrom grada.

Gledam u daljinu

s prozora napuštenog stana.

Zavjesu od ljepljivo dosadna paučine 

pokušavam odmaknuti od sebe.

Ne podnosim je. Tako je prašnjava

i odvratno ljepljiva. 

Veliki mesnati pauci i oni s tankim dugačkim nogama

kao da nemaju ništa s tim.

Stisnuti u kutu strpljivo čekaju 

svoj noćni plijen. 

Otvaram prozor. Svježina mi godi.

Dolje u parku,

na klupi pored rijeke

kao da netko spava. Ne vidim dobro,

nisam siguran je li stvarnost ili samo priviđenje.

Možda umišljam? Samo želim vidjeti nekog.

Rasvjeta je 

štedljivo slaba. 

Još samo nekoliko trenutaka

i ugasit ću svjetlo u sobi uspomena,

pozdravit se sa starim, raspucanim zidovima,

ono malo namještaja, igračaka

i uspomena što ostalo je

za nama.