Irena Ivetić | Govor prirode

Ovog mirisnog sunčanog  dana

samo

govor prirode želim čuti:

umirujući šum povjetarca

i blagoglasni pjev ptica.

Riječi?

 – Ne, nikako.

One prečesto znače 

nešto potpuno drukčije,

a ja sam odavno umorna

i nije mi do igre pogađanja. 

I zbog toga danas

samo govor prirode

želim čuti:

šum grana, još uvijek golih,

nestrpljivih da ponovno ožive

i šapat zemlje

koju mrvim među prstima.

Mobitel? 

– O, ne, nikako.

On se oglašava tako umilno

pa me lako navuče da pomislim –

ta će stvarčica slično i progovoriti,

umirujuće, ohrabrujuće,

a kad ono –

bljuje vatru

poput zmaja iz priča,

ili SS-ovskog bacača plamena

1

iz starih ratnih filmova.

Bljuje vatru i pali sve pred sobom:

malena sela koja sam gradila

i polja na kojima sam radila,

livade po kojima sam trčala…

Nemilosrdno pali sve pred sobom,

izbezumljene bubice i životinjice bježe;

sve je sravnjeno, sve ništavno postaje

i samo gola, sažežena zemlja ostaje.

Eto, zbog toga danas ne trebam riječi

i zato samo govor prirode želim čuti:

šapat biljčica

koje žude da se promole iz zemlje,

da ugledaju nebo, 

da pozdrave sunce

što ih je svojom toplinom izmamilo.

Ne, danas doista ne trebam riječi,

niti bilo koji genijalni

ljudski izum koji ih ispaljuje –

ni telefon, ni mobitel, niti radio

(red šablonizirane glazbe,

red zaglupljujućih reklama,

red pesimističnih vijesti,

iznova, iznova, iznova…)

Televizor? 

– Tek to ne, nikako!

(Glupe serije s iritirajućim 

montiranim smijehom,

teror reklama 

i, naravno, vijesti – sve gora od gore…)

2

Rafale sa svih strana

nikako ne možeš izbjeći!

Ne, ne i ne!

Danas doista 

samo govor prirode želim čuti:

žubor planinske rječice

koju ne vidim, ali čujem

i osjećam kako teče.

Znam da ima puno kamenja

na njenom putu –

neko kamenje preskače,

neko zaobilazi,

a neke kamenčiće nosi sa sobom,

kotrlja ih, lagano valja

i tako oblikuje…

I teče dalje…

… Odjednom,

pod njom više nema čvrstog tla,

samo zastrašujuća dubina,

a ona samo teče dalje.

I obrušava se s vrtoglave visine,

stvara slap što nas svojom ljepotom očarava,

pjeni se…

A zatim mirno teče dalje,

sigurno i spokojno,

kao da se ništa nije dogodilo…

I eto, baš zato

ovog mirisnog sunčanog danas 

samo govor prirode želim čuti.