Lucijana Živković | Jelovnik kraljevića Borne

U jednoj dalekoj zemlji davno, davno, živjeli su kralj i kraljica. Kraljevstvo je bilo malo, ali bogato, podanici vjerni i marljivi, vladari mudri i tolerantni. Čitavo je kraljevstvo živjelo ugodnim i idiličnim životom u skladu s prirodom i vremenom. Podanici, nastanjeni podno dvorca, marljivo su stvarali bujne vrtove iz kojih je i kraljevska obitelj rado kušala plodove voća i povrća.

Mladi kraljević Borna, dugo čekan i žuđen od svojih roditelja, rado se igrao s djecom podanika i često im darovao razne sitnice koje je dobivao kao kraljevsko dijete. Jedina mana mladića koju je htjela suzbiti njegova majka bila je tvrdoglavost. Kao beba već je znao prkosom i mrkim pogledom izmamiti ono što je htio. A dadilje su mu popuštale jer je inače bio umiljato i pametno dijete s kojim su provodile zanimljive sate, više u igri, nego u poslu. Kasnije je njegova narav prerasla u upornu, ali kako u njemu nije bilo nimalo zlobe, na takve se rijetke trenutke inata nitko nije obazirao. Uostalom, on je ipak budući kralj pa mu je štošta bilo dozvoljeno. Roditelji su se ponosili sinom i kako je rastao sve su više pozornosti poklanjali pripremama za njegovo kraljevanje. Kralj je htio što prije prepustiti prijestolje svom nasljedniku kako bi s voljenom suprugom bezbrižno proživio godine starosti.

 No kako uvijek i biva, nakon sreće dolaze problemi. Ta je godina bila sve samo ne dobra. Učestale su kiše koje su uništile ljetinu, pšenica je zbog vlage propala pa je bila oskudica kruha, pojavile su se bande pljačkaša iz susjednog kraljevstva otimajući ono malo što je seljaku ostalo nakon što bi namirio obveze prema kralju.

A kralj, koji je uvijek osjećao bilo svojih podanika i pokazivao da suosjeća s njihovim nedaćama, odlučio je da na kraljevskom dvoru pokažu kako je ova nevolja snašla i njih. Istina ne tako da gladuju, ali je naredio da se posebno vodi briga o štednji kod pripremanja jela. Nestalo je pečenja i egzotičnog voća, pjenušca i prepelica, kolača i umaka.

Obroci su bili jednostavni, ali opet zasitni i obilati. Povrće se dobivalo iz vrtova oko dvorca i bilo je hranjivo i svježe. Kralj je bio zadovoljan što su svi dvorjani pokazali razumijevanje za ovu štednju i svakodnevno bez prigovora jeli mrkvu, kupus, krumpir, repu, patlidžan, kelj, poriluk i salatu. Jedino mladi kraljević nije jeo – kupus. Bila je to za njega najgore moguće povrće iako ni sam nije znao objasniti zašto. Majka je, naravno, htjela popustiti kao uvijek i sinu dozvoliti da jede nešto drugo što bi se posebno kuhalo za njega. Ali kralj nije dijelio njezino mišljenje.

„Mladić koji želi biti budući kralj, treba znati kako prevladati sve vrste kriza, tako da svojim primjerom pokaže što je ispravno,“ bio je njegov argument koji se nije mogao pobiti pa čak niti radi gurmanskog ukusa mladog kraljevića.

Sve je počelo prilikom jednog ručka kada je servirano varivo od kupusa. Uzvanici su se prihvatili jela, ali kraljević nije htio jesti. Opravdao se sitošću jer je u voćnjaku pojeo nekoliko jabuka. Za nekoliko dana kada je ponovno na meniju bio kupus, on je opet odbio jesti što je ocu postalo sumnjivo. „ Nisi gladan?“ upitao ga je. Kraljević Borna ipak je bio iskren i priznao: „Ne volim kupus, ne mogu to jesti! Molim nešto drugo.“ Kralj je zatražio poslugu da ukloni tanjur s jelom ispred sina, a ostali su nastavili jesti. 

Jedne je večeri za kraljevskim stolom bilo slavlje povodom neke obljetnice staroga kralja. Za tu su prigodu ipak pripremljene mnoge delicije. Juha se pušila, pečenje je mirisalo, deserti se sjajili od raznih krema, pjenušac je maglio čaše, a posluga je samo donašala još. Svi su bez mnogo oklijevanja sjeli za bogati stol, željni konačno dobre, kraljevske hrane. Mladi je kraljević bio zadovoljan i već je očima birao komade mesa, ali kad je stigao na svoje mjesto za stolom, vidio je tanjur – kupusa.

Naravno, svježe kuhanog. „Što je ovo?“ upitao je poslužitelja koji se naginjao da napuni tanjur gostu do njega. „Kupus,“ rekao je ovaj prostodušno, „tako je naredio kralj.“

Kraljević pogleda u očevu smjeru, ali je ovaj bio zauzet razgovorom s gošćom. Odluči da ne pravi skandal ovdje i da u kuhinji zamoli nešto jestivo. Ostao je za stolom miješajući žlicom sadržaj tanjura, ali čim su se gosti počeli dizati da prijeđu u drugu dvoranu, on odjuri u podrum gdje je bila smještena kuhinja. Kuharske pomoćnice su sklanjale ostatke hrane s tanjura i prale posuđe. On pozdravi i zamoli da mu posluže ako je štogod ostalo. „Nije ostalo, Vaše Veličanstvo. Oprostite, ali je Vaš otac zabranio da vam dajemo išta izvan redovitih obroka,“ tužno i s neugodom će glavna kuharica čiji je on bio miljenik. „Ali ja sam gladan!“ sad već ljutito poviče on. „Morat ćete čekati do jutarnjeg obroka,“ kuharica odgovori nervozno jer je i ona zamjerala kralju ovo izgladnjivanje kraljevića Borne.

Poštujući oca, nije htio prekidati njegovo slavlje, već odluči pričekati jutro. „Valjda neće opet biti kupus,“ promrsi sebi u bradu više u šali, nego ozbiljno. 

I bio je kupus. Naravno, opet svježe pripremljen, dok su ostali jeli prepečenac s maslacem i marmeladom, a poneko jaja s prženom slaninom. Javio se otac: „Mogao bi popustiti što se tiče kupusa inače ćeš ga još dugo jesti.“ Tvrdoglava sinova priroda nije mogla popuštati na tako banalnim stvarima kao što je jelo. Nije ništa pitao, ali nije niti pojeo doručak. Kraljica je bila zabrinuta za sinovo zdravlje, ali su se oba sudionika tog nadmudrivanja, i otac i sin, zainatili oko jelovnika.

Mladi je kraljević Borna već pregladnio, ali je tvrdoglavo odbijao jesti kupus. Njegovi pokušaji da dobije nešto drugo, nailazili su na posvemašnji, iako nevoljki otklon služinčadi. Naime, tako je naredio kralj i to se mora poštivati. Nijedan sluga nije htio prekršiti kraljevu naredbu.

Nakon što je čitavog tjedna za sva tri obroka dobivao isključivo kupus, svježe pripremljen na različite načine, sinova je tvrdoglavost popustila. Jača je bila glad. U ponedjeljak je za ručak bio serviran kupus za sve. Oči prisutnih bile su na sinu i njegovom tanjuru punom variva. I kao da ništa nije bilo, mladić se posluži kruhom i zagrabi žlicom hranu. Videći to i ostali prionu jelu, kao da zaista nije ništa bilo.

I tako se u spomen na ovu bitku koju je dobio stari kralj, svakoga ponedjeljka za ručak servirao kupus. Dakako, svjež i spremljen na različite načine.

 A ovu je tradiciju za svoje vladavine zadržao i mladi kralj.