Kolumne

srijeda, 17. siječnja 2024.

Daniela Bobinski | Zimska pjesma







Zima mi korak uspori,
k'o uzdom hladnoćom me zaustavlja, 
šulja se oko vrata k'o jegulja hladna,
podižem kragnu, stisnem se u nju,

samo se kosa kroz nju pomalja.

U nosnice se zavukla svježina

okiva polagano dah po dah,

a bjelkast oblačak pred usnom mi ide,

a onda se razbježi, k'o srna plah.

U vršcima prstiju osjetim joj dodir,

oštar, kristalan kao led,

 i dok mi duša tišinom brodi,

osjetim...mmmm.. miriše na snijeg.

A tišina sveprisutna pokriva ulice,

stabla u pokretu stala, k'o zaustavljen kadar,

miris dogorjelog drveta vraća slike djetinjstva,

bakina naborana rubača, žar iz peći,

mirisna, promrzla klada. 

Udahnem do kraja,

svježina jesenje teške mirise čisti,

i srce mi gle, usporava,

korak i otkucaj postaju isti.

Da legnem?

Tu da se ispružim, i čekam ures jutarnjeg mraza?

Čipku na rubovima trepavica,

bjelinu čistu smrznutih obraza?

Da legnem,

umirim se k'o i život, 

što zimi zastane, kao da spava?

Da stanem,

k'o što svake zime

pod ledom i snijegom zastane trava?

Da legnem,

i samo da šutim, k'o i ova preda mnom livada tiha?

Ma  neću, radije ću kroz rukavice tople 

ispustit još koja dva stiha.

Pa ako naiđeš na njih, pazi, oprezno ih pokupi,

jer stih je tako, k'o pahulja snježna, 

na tvom toplom oku, odmah se rastopi.

Zato zažmiri i zamisli slike,

koje stihovi u tebi boje,

i riječi koje do sad bile su u meni,

tako će postati tvoje. 

Ah, misao, promrzla, kuda me odvede, 

nije li ovo trebala biti pjesma o zimi?

Pa i jest,

to je pjesma, kako smo se u zimskoj noći

kroz stih i riječ dotakli i mi.

                                           




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.