Božica Jelušić | Kamo ti dani

Kamo svi ovi dani, te preskupe minute,

U koji bezdan se ruše, u čiju vreću?

Dok kosti postaju krhke a kože krute,

I kuštrave nas zvijeri iza ugla presreću?

Previše, previše stvari i trivijalne graje,

Da mi se odmetnuti u goru, u hajduke,

Vratiti svijetu ponos i bolje običaje,

I sva zrcala lažna polupati iz ruke.

Nemamo drugoga doma, boljeg podrijetla;

Tko je sputao eros, tko nas u radosti priječi?

Zašto na izdaju mislim, kad čujem pijetla,

Zbog čega ljudi ne drže do obraza i riječi?

Kamo ta silna djela genijalnoga duha,

Kad se mozgovi tupi u nehaj zainate?

Kad se u đavoljem loncu krvava juha kuha,

I kad djeca posijede u strahu od granate.

Voljela bih još jednom zaspati kao sova,

Kad žuti mjesečev kolut vrh borika prosine.

Pa da me mekim krilom zagrliš isponova,

I potonemo skupa u maglene dubine.

Skulpture: Jelena Valkaj Studio Keramos