LIKOVI: princeza, kralj, kraljica, pripovjedačica 1, pripovjedačica 2, pripovjedač
PRIPOVJEDAČICA 1: U dalekom kraljevstvu, iza 7 mora i 7 gora, živi jedna princeza…
PRIPOVJEDAČ (prekida ju): A dobro, sad nije baš iza 7 mora i 7 gora, nemoj pretjerivati…
PRIPOVJEDAČICA 1: Nemoj ti meni upadati u riječ, valjda znam kako počinju bajke, a ovo je jedna bajka.
PRIPOVJEDAČ (sumnjičavo): Bajka? Baš bajka?
PRIPOVJEDAČICA 2: Bajka, naravno, vidiš da imamo princezu.
PRIPOVJEDAČ: I to je dovoljno za bajku?
PRIPOVJEDAČICA 2 (živčano, otrese se): Ajd' se više strpi, čovječe božji! Nemoj ju prekidati pa ćeš sam vidjeti je li bajka ili nije bajka, može?
PRIPOVJEDAČ: Lakše malo, što se dereš?
PRIPOVJEDAČICA 1 (publici): Vidite li vi s čim se ja moram nositi? Ne mogu se maknuti od uvoda sve zbog ovog, ovog … (ne može se sjetiti prave riječi) ometala običnog!
PRIPOVJEDAČ: Ja, ja da sam ometalo…
PRINCEZA (podiže glavu, obraća se pripovjedačima): Hoćete li već jednom? Vrat me zabolio od čekanja.
PRIPOVJEDAČICA 2 (pripovjedaču): Eto vidiš, i princeza kaže da se trebaš smiriti.
PRIPOVJEDAČ: Pa nije to rekla! Opet izmišljate budalaštine.
PRIPOVJEDAČICA 1: Kako misliš – opet izmišljamo budalaštine? Kad smo mi to išta izmislile?
PRIPOVJEDAČ: Pa ono, iza 7 mora i 7 gora, to vam je baš bila činjenica, ono – činjenična činjenica, istina i samo istina i ništa osim istine…
PRIPOVJEDAČICA 1 (publici): Nekad mi dođe da ga zviznem, al' baš onako, tavom posred te glavurde tvrdoglave…
(Pripovjedačica pantomimom oponaša kako ga lupa zamišljenom tavom po glavi.)
PRIPOVJEDAČ (publici, povjerljivo): Osim što vam mulja i za nos vas vuče s nekakvim strahovitim geografskim udaljenostima, pripovjedačica, očito, njeguje i nasilnu stranu svog karaktera.
(Pripovjedačica brzo spremi zamišljenu tavu iza leđa, fićuka pantomimom, kao da se ne shvati što je zapravo radila.)
PRINCEZA (ponovno podiže glavu, ljutito): Pa dobro, hoće li mi netko reći što radim ovdje? Dokad trebam slušati ovo besmisleno prepiranje?
PRIPOVJEDAČICA 2 (pripovjedaču): Eto vidiš, i princeza je izgubila strpljenje, hoćeš li zašutjeti više, molim te?
PRIPOVJEDAČ (demonstrativno): Odustajem, moje su usne zapečaćene (pantomimom ih zaključa i baci ključić), a ti slobodno izmišljaj dalje…
PRIPOVJEDAČICA 1 (zbunjeno): Čekaj, kako možeš zaključati usne, baciti ključ pa zatim reći „slobodno izmišljaj“…
(Pripovjedač i princeza je ljutito pogledaju, prekinu usred rečenice.)
PRIPOVJEDAČ: Hej!
PRINCEZA: Dosta je bilo, otići ću! (Ustaje se.)
PRIPOVJEDAČICA 1 (postiđeno, zaustavlja princezu): Čekaj, nemoj, oprosti, zaustavit ću se, odsad samo bitno, obećavam!
PRINCEZA: Al stvarno, konačno prijeđite na stvar!
(Princeza sjeda u svoj početni položaj. Pripovjedačica 1 stane pred publiku i otvori usta kao da će nastaviti pripovijedanje, pripovjedačica 2 ju prekine.)
PRIPOVJEDAČICA 2 (pripovjedačici 1): Pusti, ja ću. (Pročisti grlo, publici): Dakle, iza 7 mora i 7 gora (pripovjedač dramatično preokrene očima, pripovjedačice ga prostrijele pogledima) u jednom dvorskom dvorcu stanuje princeza Zlatica. (Princeza podigne glavu, zagleda se u publiku.) Zlatica je odrastala sasvim princezasto, kao uostalom i svaka princeza na ovom svjetastom svijetu.
PRIPOVJEDAČ: Čekaj malo!
PRIPOVJEDAČICA 1 (ljutito): Što je sad?! Zar nisi rekao da više nećeš prekidati?!
PRIPOVJEDAČ: Jesam, ali ovo je važno!
PRIPOVJEDAČICA 2 (uzdahne): Kao da te možemo zaustaviti…
PRIPOVJEDAČ: Imam pitanje za princezu. Princezo!
(Princeza isprva ne reagira, zamišljeno sjedi i gleda u prazno.)
PRIPOVJEDAČ (glasnije): Princezo!
PRINCEZA (zbunjeno, podiže glavu, osvrće se oko sebe): Molim, mene zoveš?
PRIPOVJEDAČ: Da, ti si princeza, nisi li?
PRINCEZA (rezignirano): Ne znam, valjda, kažu da jesam.
PRIPOVJEDAČ: Pa stavi onda krunu na glavu.
PRIPOVJEDAČICA 1: Jao, kao da kruna čini princezu, hajde, molim te.
PRIPOVJEDAČ: Naravno da čini, ako ima krunu na glavi, publici će odmah biti jasno da je kraljevske krvi.
PRIPOVJEDAČICA 2: Glupost, princeza je princeza i bez ukrasa, kao što nijedan ukras ne može pretvoriti u princezu nekoga tko to nije!
PRINCEZA (uzdahne): Opet se prepirete…
PRIPOVJEDAČICA 1: Pa kako da se ne prepiremo kad je rekao da će šutjeti, a slušaj ga sad, ne prestaje…
PRIPOVJEDAČ: Budite mi zahvalne, da nema mene, tko zna kamo biste otišle s ovom pričom.
PRIPOVJEDAČICA 2 (živčano): Bit ćemo ti zahvalne kad konačno za-šu-tiš!
(Princeza se ustaje, traži nešto iza kulisa dvorca.)
PRIPOVJEDAČ (publici): Eto kakve su to pripovjedačice, stalno ponavljaju jedno te isto, zašúti pa zašúti i samo tepu po svojem, ne prihvaćaju konstruktivne ideje…
PRIPOVJEDAČICA 1 (kroz zube): Joj kako bih te konstruktivno tavom, ma oklagijom po….
PRINCEZA (podiže krunu iz nereda, stavlja je na glavu): Aha! Evo kruna, požurite, hajde, dok nisam sasvim izgubila strpljenje.
PRIPOVJEDAČ: Ma to! Bravo, Zlatice! Prekrasno ti stoji! Daj se još sad samo malo nasmiješi, onako, princezasto, nježno.
(Princeza ga posluša.)
PRIPOVJEDAČ: Tako!
PRIPOVJEDAČICA 2 (pripovjedaču): Dobro, sad kad si dobio što si htio, možemo nastaviti, valjda… (pogleda ga prijetećim pogledom). Iza 7 mora i 7 gora u jednom dvorastom dvorcu stanuje princeza Zlatica. Zlatica je odrastala sasvim princezasto, kao uostalom i svaka princeza na ovom svjetastom svijetu.
(Za to vrijeme pripovjedač pantomimom vrti šake i pravi izraze lica kojima sugerira da ubrza, pripovjedačice ga ljutito gledaju, ali ipak govore sve brže.)
PRIPOVJEDAČICA 1: Otkako je svojim princezastim postojanjem pozlatila kraljevsku obitelj i donijela vedrinu ovom dvoru, na nju budno paze njezini roditelji, kraljica i kralj!
(Pripovjedači pomiču kulise dvora tako da zaklone princezu, a otkriju kraljicu i kralja koji izgledaju kraljevski dostojanstveno. Začuje se melodija neke dječje uspavanke. Reflektor osvijetli kraljicu.)
KRALJICA (nježno): Svaku večer prije spavanja češljala sam svilenkastu kosu svoje lijepe djevojčice Zlatice, odijevala joj spavaćice od najnježnijeg tila, pokrivala perjem bijelih gusaka posebno hranjenih smokvama, datuljama i kremom od čokolade da budu najmekši jorgan pod kojim će sanjati samo slatke snove. Moja je Zlatica svojim osmijehom kidala naoblaku, otkako se rodila, u našem je kraljevstvu svaki dan vedar i zlatno sunčan, a dvorjani više ne poznaju značenje riječi kiša, tama i tuga.
(Začuje se neka borbena melodija. Reflektor osvijetli kralja.)
KRALJ (odlučno): Borio sam se protiv strašnog troglavog zmaja, rigao je vatru iz trojih usta, palio visoku crnogoricu na svih 7 gora pored naše kraljevine. Dim se dizao do stratosfere, temperatura pržila sve pred sobom, rastapala bakterije, tlo, nebo.
(Pripovjedač mu dodaje mač. Kralj ga prima rukama i oponaša pokrete borbe dok govori užarenim glasom.) Gigantski zmaj nadvio se nad dvorac, njegova teška, olovna sjena pritisnula je kao ogroman uteg, kao svi utezi svijeta spojeni u jedan megatonski, tribilijunkilogramski svepredsobomslamajući teret. Na umu mi je bila samo moja Zlatica, kako da je zaštitim, kako da spasim njen mladi život, vrjedniji od mog vlastitog. Ne mogu dopustiti da joj se približi, ne mogu dopustiti da padne ijedna vlas njene svilene kose, isukao sam mač, ovako, rekao mu „dođi, zmajo, zmajiću, dođi ako se usudiš, pred tobom ne stoji kralj, pred tobom je otac, ljuti, bijesni, najopasniji otac, zubima ću te rastrgati ako treba, mojoj se djevojčici NEĆEŠ približiti!“ I onda sam ga ovako pa ovako i ovako, jedna glava CAP, druga glava ŠUUUS, treća glava PLJAS…Kad sam završio s njim, od njega je ostala samo hrpa kosanih odrezaka kojima su se moji podanici hranili još mjesecima.
(Glazba se ponovno mijenja u nježnu melodiju. Reflektor osvijetli kraljicu. Na glavi joj je kruna, a preko ramena nosi kraljevski plašt.)
KRALJICA (nježno): Kada je učila hodati, pod njezine princezaste sobe dala sam podstaviti jastucima da joj svaki pad bude bezbolan, a stopala nikad ne osjete tvrdoću i grubost. Zlatičina malena ruka pri svakom je koraku bila sigurna u mojoj ruci, usporavala sam svoj hod, prilagođavala ga njezinim dječjim koracima, vodila sam je kroz sve odaje našeg dvorca, kroz kraljevski vrt i sve uređene, za nju održavane i najegzotičnijim cvijećem ukrašene staze kraljevine koja joj pripada. Pratila sam budnim okom svako njezino istraživanje velikoga svijeta, upoznavala ju s laticama, stablima, bubamarama i leptirima, sklanjala od njenog pogleda svaku naznaku grubosti, ružnoće, truleži i prolaznosti. Navečer pred spavanje čitala sam joj bajke u kojima, doduše, postoje vještice i zli čarobnjaci, ali dobrota i nježnost uvijek u konačnici pobjeđuju. Moja je Zlatica rasla okružena harmonijom i ljepotom sve dok se nije i sama rascvjetala u prekrasan i jedinstven cvijet, princezu nad princezama, Zlaticu pred čijom pojavom i zlato gubi sjaj!
(Začuje se borbena melodija. Reflektor osvijetli kralja. Na glavi mu je kruna, a preko ramena nosi kraljevski plašt.)
KRALJ (odlučno): Nikome nisam dao da se približi mojoj Zlatici, ni strašnom troglavom zmaju, ni mačkama nepodrezanih kandži, ni ljudima iz čijih je očiju nestala blagost. Ne, ne! Morao sam sačuvati svoju Zlaticu od svakoga zla pa makar to značilo da se golim rukama moram suprotstaviti najgorem zlu i, ako treba, žrtvovati vlastitu kožu za njezinu sreću i blagostanje. Zlatica je na prvom mjestu, ostalo što postoji daleko je ispod nje. Ovdje sam, u našem kraljevskom dvorcu, promatram, osluškujem, čekam, štitim svoju djevojčicu!
(Prestane glazba. Ugasi se reflektor, pripovjedač kulisama dvora zaklanja kralja i kraljicu. Ponovno se otkriva princeza.)
PRIPOVJEDAČICA 1: Princeza Zlatica rasla je bajkovito i bezbrižno, štićena debelim zidinama i brigom kraljevskoga oca i majke.
PRIPOVJEDAČ (upada joj u riječ): A je ti izraz - kraljevski otac i majka, valjda su to kralj i kraljica!
PRIPOVJEDAČICA 1 (bijesno): Opet ti…ti…joj kad te dohvatim!
(Povija ga po pozornici, Lana joj se pridruži, pripovjedač uzmiče, kruže oko zbunjene princeze. Princeza skida krunu, polako je odlaže na pod, pripovjedač i pripovjedačica je pogledaju u čudu, zatim se uozbilje i zaustave.)
PRIPOVJEDAČ (zabrinuto, pripovjedačicama): Što se događa s princezom?
PRIPOVJEDAČICA 2: Valjda si i nju izludio svojim glupim primjedbama!
(Princeza okreće leđa i odlazi.)
PRIPOVJEDAČ (panično): Izgubit ćemo glavni lik! Princezo! (Krene prema njoj.) Stani!
(Princeza uzdahne, okrene se.)
PRIPOVJEDAČICA 1: Kamo si pošla?
PRINCEZA: Je li to zaista važno?
PRIPOVJEDAČ: Kako ne bi bilo važno? Pa ova priča govori o tebi, ne možeš otići!
PRINCEZA: Vidim da vama ide sasvim dobro i bez mene…
PRIPOVJEDAČICA 2: Kako to misliš? Ti si središte ove priče, nema bajke ako nema princeze!
PRIPOVJEDAČ: O tvojem odrastanju govorimo, sve ovo, ovaj dvorac, kruna, kralj, kraljica, ona (pokazuje na pripovjedačicu), ja, sve i svi pričamo o tebi!
PRINCEZA: A ispada da samo ja nemam pravo na svoju priču…
PRIPOVJEDAČICA 2: Ne razumijem. U čemu smo pogriješili?
(Princeza sjeda na pozornicu. Reflektor je osvijetli.)
PRINCEZA: Znate šta, zapravo sam navikla da je sve baš tako kako ste i vi postavili, imam osjećaj kao da je reflektor cijelo vrijeme usmjeren na mene, prati kako se ponašam, imam li ovu glupu krunu na glavi (uzme krunu u ruke, razgledava je dok govori) i osmijeh na licu, a svi oko mene imaju ideju tko sam i što bih trebala biti, a pri tom me, naravno, nitko ništa ne pita, ni što želim, ni kako sam. Gradite priče o meni u kojima ste zapravo vi glavni junaci, a moja vam pojava služi kao ilustracija vlastite domišljatosti. Što je u meni, to je nevažno, sve dok pristajem glumiti ono što je vama potrebno. Ja to jednostavno ne mogu više, dosta mi je.
(Pripovjedač i pripovjedačica sjedaju do princeze.)
PRIPOVJEDAČ: Au, princezo, oprosti, nisam imao pojma da se tako osjećaš…
PRIPOVJEDAČICA 1: Izgleda da smo sve krivo shvatili, naravno da imaš pravo na svoju priču, žao mi je što je ispalo drugačije.
PRIPOVJEDAČ: Ja evo nikad ne bih rekao da si nesretna, okružena si s toliko ljubavi i zaštite…
PRIPOVJEDAČICA 2 (napadački): Čuj ti njega! Kako ne razumiješ da je u pravo u tome problem, u tome što donosimo zaključke, a ne pitamo je ništa?! Ako kaže da je nesretna, nesretna je!
PRINCEZA (pomirljivo): Ne radi se ovdje o sreći ili nesreći, ja sam zahvalna za sve što mi je pruženo, vjerujte mi, to nikada nije bilo upitno. (Dok princeza govori, pripovjedač i pripovjedačica se pantomimom nastavljaju prepirati nastojeći da ih princeza ne vidi, pripovjedač pokušava uvjeriti pripovjedačicu da je princeza svojom rečenicom potvrdila kako je on u pravu.) Ali u isto vrijeme ta silna ljubav i zaštita postaju teret, shvaćate li? Pritišću me i guraju dolje, slamaju me. (Princeza uplašeno zastane, čuju se neki tihi glasovi iza kulisa dvorca, mumljanje.) Čujete li i vi ovo?
(Glasovi se pojačavaju. Pripovjedač i pripovjedačica reagiraju nervozno, kao i princeza, osvrću se oko sebe uplašeno.)
PRIPOVJEDAČ: Što je to?
PRIPOVJEDAČICA 1: Čini se kao da zidovi govore, kako je to moguće?
(Iza kulisa se izmjenjuje glas kraljice i kralja. Pojačavaju i ubrzavaju govor.)
KRALJICA: Ispravi se, ne priliči jednoj princezi da hoda tako pogrbljeno.
KRALJ: Ne galami, govori tiho, nisi dječak.
KRALJICA: Sjeti se tko si!
KRALJ: Pazi s kim se družiš!
KRALJICA: Što si to odjenula?
KRALJ: Biraj neki nježniji sport!
KRALJICA: Piši uredno!
KRALJ: Moraš biti najbolja!
KRALJICA: Uči!
KRALJ: Pravi sitnije korake, nemoj tako grabiti.
KRALJICA: Pospremi sobu, ne priliči princezi da živi u neredu.
KRALJ: Uzimaj manje zalogaje, sjeti se tko si!
KRALJICA: Budi odmjerena, dostojanstvena!
KRALJ: Nemoj se preglasno smijati!
KRALJICA: Ne svađaj se, sjeti se tko si!
KRALJICA: Sjeti se tko si!
KRALJ: Sjeti se tko si!
KRALJICA: Sjeti se tko si!
KRALJ: Sjeti se tko si!
(Ponavljaju „sjeti se tko si“ dok buka ne postane sasvim zaglušujuća. I princeza i pripovjedači izgledaju sasvim izbezumljeno, stavljaju dlanove preko ušiju.)
PRINCEZA (vrisne): Dosta!
(Glasovi utihnu, pripovjedači je uplašeno pogledaju, povuku se iza nje.)
PRINCEZA (slomljeno): Tko sam? Tko sam ja? (Prekrije lice dlanovima, zaplače.)
(Začuje se nježna melodija. Princeza nastavlja plakati, savija se i spušta na pod. Pripovjedači je dotaknu po leđima u pokušaju utjehe, zatim se pogledaju te počinju razmicati kulise dvorca, polažu ih na pod, kralju i kraljici skidaju krune, zatim razvezuju plašteve, sve odlažu na pod. Kralj i kraljica dolaze do princeze, zajedno joj pomognu da ustane. Princeza obriše suze. Primi kralja i kraljicu za ruke, oni joj se ohrabrujuće nasmiješe. Svi odu s pozornice. Glazba staje.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.