Brzi vlak iz primorskog grada upravo je ulazio u glavni kolodvor metropole kada smo nas dvije stigle na dolazni peron. Čekamo stanodavku, popularno gazdaricu, koja svakog mjeseca dolazi po stanarinu i zadrži se nekoliko dana da obavi svoje poslove. Oni se uglavnom odnose na odlaske frizeru, pedikeru, maseru i tko zna komu još. Baš je promolila glavu kroz prozor i mahnula da privuče našu pozornost. Čulo se njezino poznato: „ Deca, tu sam!“ i počeo je vikend s tetom Đurđom, kako se, naime, zvala.
Stan je bio u centru grada, starinski, ali dobar za nas dvije. I što je najvažnije, bile smo same. Dolasci tete Đurđe nisu remetili naš komfor jer je bila vrlo tolerantna. Po njezinu ponašanju stekli biste dojam da je ona naš podstanar.
„Deca, gde bum spavala, ima li tople vode u bojleru, imate li kaj za prigristi?“ bila su njezina uobičajena pitanja. Voljela je kino i kazalište i nemalo smo puta s njom išle na predstave za koje je ona financirala ulaznice. No više od svega Đurđa je voljela kartati. Remi, bela, briškula, lora ili tablić, svejedno, samo da se karta. A mi smo znale – kad dođe teta Đurđa noći su rezervirane za kartanje. Bile smo nas tri pa ako je trebalo u parovima već bi ona našla nekoga. Najčešće je to bila njezina rođaka Vika, sredovječna samohrana majka. Uostalom, Đurđa se nije niti družila s drugačijim ženama: rastavljene, stare cure (kao ona) ili udovice. Vika je bila samosvjesna , čvrsta osoba, a ovakve noći bile su ustupak Đurđi koja je bila uz nju u teškim danima razvoda.
„Deca, dobila sam ulaznice za Dunda Maroja večeras. Idemo?“ retorički je pitala znajući da smo uvijek za. „Naravno!“ Bit će gužve u kupaonici.
„Ja bum nekaj prigrizla pa frizeru. Imate vremena za sređivanje do sedam,“ naglasi Đurđa.
Stanovali smo u centru grada, u staroj austrougarskoj trokatnici širokog mramornog stubišta s bogato kovanim željeznim rukohvatima. Svaki je kat imao po dva stana i dva u suterenu. Kućepazitelj i samozvani dušebrižnik barba Vukić, kako smo ga zvali, živio je u prizemlju sa svojom debljom, pardon, boljom polovicom, tetom Katom. Njihova dužnost da paze na sve i sva bila je izraz njihove velike znatiželje više nego brige za red u zgradi. U tome je barba Vukić još bio i tolerantan, pogotovo ako u blizini nije bilo njegove supruge. No, njezina prisutnost i njegovom je ponašanju davala ozbiljnost. Mi smo znale pravu narav barba Vukića i cijenile smo to pa bismo u njezinoj prisutnosti imale i službeniji stav prema njemu. No teta Kata ipak je bila žena staroga kova pa su i pozitivne strane njezine brige dolazile do izražaja. Naime, kada su bili blagdani, ona bi se pojavila pred našim vratima s kolačima ili nečim što je pripremila da se osjećamo kao kod kuće.
Ipak, barba Vukić osjećao se dužnim da našoj gazdarici referira o našem ponašanju, kretanju, dolascima, odlascima i posjetiteljima. Sve te tužbalice na račun nas cura bile su samo rezultat dokonih sati u kojima je špijuniranje susjeda jedina zabava. Teta Đurđa je to prihvaćala, ravnodušna u sebi, a naoko pozorno primajući na znanje te priče o raznim našim nepodopštinama, dolascima u kasne sate kada bi nam u nekoliko navrata morao otvarati vrata haustora, posjetiteljima među kojima je bio i jedan vojnik, uzgred, rođak koji je bio u vojsci i tko zna što još. Istinito ili izmišljeno. Imale smo dojam da bi život obitelji Vukić bio beskrajno dosadan kad ne bi bilo nas.
Kada smo se tu večer vraćale s predstave, u hodniku je bila gužva. Barba Vukić je u svojoj poznatoj opremi za spavanje koju su činile kapica s coflekom i duga košulja, već bio u zasjedi iza svojih poluotvorenih vrata i s jednim psss pozvao našu stanodavku da priđe.
Mi smo, naravno, produžile gore dok se na stepeništu prema gornjem katu gužvalo četvero djece obitelji iz suterena u pidžamama, noseći u rukama jastuke, pokrivače i stolice. „Valjda pidžama party,“ izusti moja cimerica i mi uđosmo u stan.
Teta Đurđa je brzo došla za nama i ukratko skicirala situaciju na stubištu. Naravno, bila je to verzija barba Vukića. Obitelj iz suterena odlučila je useliti u stan koji već dulje vrijeme nije naseljen. Upravo traje akcija i barba Vukić je u sve upućen. Njegova je uloga u svemu bila i ona da dojavi policiji o nepravilnostima u funkcioniranju zgrade. Rano ujutro pokucala je policija na vrata novopečenih stanara i deložirala ih u trenu.
Dani vikenda tekli su uobičajeno: gazdarica se primila klofera i krpa, na što mi je cimerica, poučena iskustvom njezina čišćenja, obećala da će sve pospremiti kad ona ode. Zadnja večer je bila rezervirana za najveću Đurđinu strast – kartanje.
„Deca, doći će Vika kao četvrta,“ izvijestila nas je gazdarica, „imamo sve kaj treba?“ Mislila je na kavu , piće i grickalice. „Samo bute dobro ohladili sok jer bumo svisnuli od vrućine. Kaj se ni po mraku nemre dojti do friškoga zraka?“ Zaista, ljeto je tek počelo, bližili su se zadnji rokovi ispita, a mi smo se kupali u vrućini koja je te godine rušila rekorde.
Večer nije donosila osvježenje pa kada je stigla Vika, ona i teta Đurđa raskomotile su se u kombinee. To je bio odjevni predmet kombiniran kao potkošulja i podsuknja u jednom komadu, obično od svile i nosio se pod haljinom. Mi smo već bile u bebidolkama, pidžamama na bretele i kratkih puf nogavica, nekada vrlo raširenim komadom odjeće za noć. Kao i uvijek smjestile smo se u boravak u koji se ulazilo iz dugog hodnika. Mali je balkon gledao na unutarnje dvorište dok su s lijeve strane zgrade u prizemlju prozori dugog Vukićevog hodnika bili okrenuti točno prema njemu. Tu je često bio barba Vukićev špijunski položaj, pogotovo u danima vrućina, kada bismo se nas dvije odjevno raskomotile.
Vika je kao obično donijela teglicu feferonki koje je tijekom igre grickala kao mi čips. Bile smo pušačice sve osim Đurđe koja je imala konjunktivitis pa bi žmirkala u oblacima cigaretnog dima. Nema kartanja bez cigareta i u najboljoj maniri gangsterskih filmova nad stolom je visjela duga svjetiljka široka zaslona, oko nas dopola popijene šalice kave ili soka. Istina, Vika je malo iskakala iz te slike sa svojim feferonkama, ali sve u svemu prava noir scena. Kroz otvoreni balkon nije stizalo osvježenje, ali je zato iz boravka intenzivno sukljao cigaretni dim. „Teta Đurđa, smeta li vam što pušimo?“ uvijek bismo kurtoazno pitale, a ona bi kroz kašljucanje odgovorila niječno kao da se čudi što je to uopće i pitamo.
„Baš ste se dobro sjetile da si metnem masku na lice dok kartamo,“ komentirala je teta Đurđa naš eksperiment s novim sastojcima za suhu kožu od žumanjka i maslinova ulja. Naravno da ona nije znala da smo masku spravile po prvi put. „A što joj može biti?!“ složile smo se i tako je ona kartala dok joj se lice sjajilo, a oči crvenjele od konjunktivitisa. Priznajem, izgledala je malo zastrašujuće.
Igra je tekla kao i vrijeme. Kartao se remi. Đurđa je voljela pobjeđivati, a uvijek bi se držala naivnom pa bi tijekom igre bilo: „Deca, a kaj je sad na redu?“ ili „Koju igru igramo?“ ili „Deca, kaj je tref adut?“ Naravno, mi bismo uredno gubile dok je ona trijumfalno kimala glavom kao da govori: „Nećete me dobiti!“
Vika je grickala svoje feferonke i zatražila malo soka, vrlo hladnog, a ja sam pristavila novu kavu. Bilo je dva iza ponoći. Novo miješanje i razmještaj karata, nove cigarete i kava, znojna lica i… resko zvono na ulaznim vratima.
„Tko je sada u ovo doba, de vidi,“ rekoh cimerici i ona polako, gotovo oprezno ode kroz hodnik do vrata. „Tko je?“ poviče, a izvana se oglasi sitan glas barba Vukića. Tek što je otvorila vrata, on je već hitao prema boravku u silnoj želji da provjeri sastav društva.
Ušavši u boravak ugleda sliku: tri oskudno odjevene žene u oblaku dima s lepezastim nizom karata u rukama znatiželjnih pogleda uprtih u vrata, iščekuju kasnoga gosta. A Đurđa još dodatno, gotovo neprepoznatljiva s maskom za lice od jaja. „Gospa Đurđa, jeste to Vi? upita kasni posjetilac i s nevjericom se zapilji u ono žuto, sjajno lice i crvene oči koje su ga gledale sad već s prijekorom.
„Pa tko bi bil neg ja, kaj je ovo?!“ „A ja sam mislio da ste otišli,“ pokuša se opravdati znatiželjni susjed. „Po kaj ste onda došli? ne da se Đurđa zbuniti. „Pa provjeravam zašto tako dugo gori svjetlo, troši se struja“ opet će barba Vukić.
„Nikaj ne brinite, hote spat. Sve je pod kontrolom.“ Gost se uvrijeđeno okrene i kao da je on žrtva neke skrivene igre stisne se još više. Ne mogavši se svladati jer je prekinuta baš kada je imala dobre karte, teta Đurđa povika za njim: „I nemojte više dolaziti u kontrole. Zaboga, pa odrasli smo ljudi!“
Pognut i nekako posramljen, pogleda iza sebe kao da traži saveznika, ali cimerica se provuče mimo njega i zauzimajući svoju poziciju za stolom, dade mu do znanja u čijem je timu. Barba Vukić se rezignirano povuče uz jedno tiho laku noć. Za večeras je završeno njegovo bdijenje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.